Ne da mi se, igraju Evertonmdash;Arsenal, igra Barcelona, šta ću to gledat’, odakle ovaj Brozović/Radošević/Zelenika u reprezentaciji, tamo se samo tuku, vruće je, kiša pada, Sijerković je najavio snijeg… Priznajte, koliko puta ste nagovarajući prijatelje da vam prave društvo na utakmici HNLmdash;a čuli ovakve isprike? Priličan broj puta, pretpostavljam. Uza sve idu neizostavne opaske i uvriježeno mišljenje među mlađom populacijom da je HNL loš, dok stariji više maštaju o nekadašnjim derbijima sa Zvezdom i Partizanom.
Je li HNL doista tako loš i što utječe na takvu percepciju?
Zadnje četiri godine hrvatski klubovi su prvo u sezoni 2010/11. imali dva predstavnika u Europa ligi, prošle sezone ponovno dva, ove sezone čak četiri predstavnika u završnoj rundi kvalifikacija za istu. Zadnje četiri godine su i četiri različita kluba, tj. Dinamo, Hajduk, Slaven Belupo i Rijeka pobjeđivali četiri različita kluba iz liga Petice, redom Villarreal, Internazionale, Athletic Bilbao i Stuttgart. Valja svakako spomenuti i da su Hrvati koji dolaze iz HNLmdash;a godinama u većem broju zastupljeni i u zemlji novopečenog svjetskog prvaka Njemačke. Kao što i u zemlji europskog viceprvaka dolaze u Napoli, Inter, Parmu, Udinese, Romu, Fiorentinu i ostale klubove igrači ne samo iz Dinama i Hajduka nego čak i iz drugoligaša mdash; zaprešićkog Intera i trećeligaša Šibenika. Kao što je i neosporna činjenica da i Barcelona uzima igrače, dok je i Chelsea stalno aktualan u zadnje vrijeme.
Unatoč aferi Offside, kao i pojedinačnim gostovanjima u crnoj kronici, igrače smatram daleko najzdravijim segmentom lige, uostalom, najveći klubovi stalno sondiraju teren u Hrvatskoj, nebitno kako se zvao taj klub i u kojoj ligi igrao.
Što je onda krivo za iznimno lošu percepciju HNLmdash;a?
Kao daleko najodgovornije vidim čelnike klubova jer oni povlače sve konce. Infrastrukura i uvjeti u kojima rade igrači primjereniji su kamenom dobu nego 21.stoljeću. Suci koji prečesto griješe, a koji se od ove sezone, po novom, bacaju odmah u 2. ligu do kraja sezone. Ta odluka nije ništa do liječenje posljedica, ali kada će se rješavati uzroci?Netko je te suce i postavio za suđenje u 1. ligi, zar ne? Jedna u nizu bedastih odluka je bilo i uvođenje vaučera koje je brzo ukinuto. Damir Vrbanović je prije šest mjeseci izjavio da je to bila loša odluka i da su klubovi imali štete od iste. No ni nakon šest mjeseci nismo saznali tko će i kako istu štetu nadoknaditi, posebno navijačima. Nadalje, možete li se sjetiti iz prve kako se zove predsjednik Liverpoola, Borussije Dortmund ili Atletico Madrida? Vjerojatno ne, ako se uopće sjetite, s druge strane svi znaju kako se zove predsjednik bilo kojeg kluba u Hrvatskoj. To i jest najveći problem, što su u Lijepoj našoj šefovi klubova, šefovi sudačkih organizacija i na kraju piramide suci mdash; daleko bitniji od samih igrača. Proklinjanje na Božić, nazivanje novinarki kurvama, psovanje mrtvih sinova, učestala nabijanja na znate već koju stvar, druge ekipe tzv . “feeder klubovi” u istoj ligi, fizički napadi na čelnike klubova, neprimjeren rječnik, loše odluke, sve je to dio folklora. Folkora koji je nazanimljiviji 10mdash;ak kola pred kraj, kada kreću sumnje, ne direktno, nego između redaka, tko na koga sumnja da se udružio, tko na koga sumnja da će pustiti utakmicu, a sve fino zamaskirano s ciljem da se operu ruke i nađe alibi pred svojim, ionako malobrojnim navijačima. O promjenama na klupama gdje šefovi klubova mijenjaju trenere brže od čarapa da ne govorim.
Tu svoju krivicu snosi i dio medija koji svaku inicijativu navijača dočekuje na negativan način, jer navijači, ili kako ih dio medija zove mdash; “ulica” (iako među istima ima popriličan broj akademski obrazovanih) želi čiste račune u vidu demokratskih izbora čelnika klubova. Zašto to dijelu medija smeta, jesu li u sprezi s šefovima klubova i za čije interese rade, ne bih ovim putem, valjda je i to dio nezaustavljivih demokratskih procesa koji će s vremenom očistiti mentalitet zaostao iz nekih ne tako davnih vremena prije osamostaljenja.
Stoga onog trenutka kad na naslovnicama vijesti iz domaće lige ne budu šefovi klubova nego nogometaši, tada će se i percepcija promijeniti, no za sve trebaju duboke i korjenite promjene, micanje sudaca s prvoligaške liste tek su one male, najmanje, vatrogasne mjere. Do tada, nemojmo se čuditi ako srećemo više Messija, Ronalda, i ostalih prezimena na dresovovima po ulicama nego Soudanija, Kouassija ili Kramarića.
