Utakmicom Srbijamdash;Albanija ponovno se aktualizirala uloga politike u sportu, točnije nogometu. Naravno da ćemo se u startu složiti da politika ne bi trebala imati utjecaj u istome, no što je krovna europska nogometna organizacija UEFA napravila da iskorijeni sve veću pojavu međunacionalnih obračuna manifestiranih huliganizmom? Kako se bori protiv najnižih strasti na tribinama i shvaćanjem nogometa na način Georgea Orwellakoji je rekao da je “sport kao rat, samo bez ubijanja”
Lennart Johansson je vodio UEFAmdash;u u najturbulentnijem razdoblju, u devedesetima tijekom raspada Jugoslavije i Sovjetskog saveza i nastanka brojnih novih država koje baš i nisu imale najbolje mišljenje o svojim susjedima. No, ipak u tom razdoblju Hrvatska je gostovala 1999. u Beogradu i to neposredno nakon bombardiranja od strane NATOmdash;a. Dva mjeseca kasnije, tadašnja SRJ je gostovala na Maksimiru. Gruzija je u travnju 2003. ugostila, ne baš omiljenu, Rusiju. Sjetimo se i da su Delije 2005. gostovale doslovno u dvorištu Bad Blue Boysa, točnije Zaprešiću. Iste godine su i navijači BiH bili u Beogradu. Tih godina su i Dinamo (2003.), Osijek (2004.), i Hajduk (2005.) igrali prijateljske utakmice s Partizanom, Hajduk i sa Sartidom iz Smedereva.
Činilo se da će se stvari ubrzo normalizirati, a tada na čelo UEFAmdash;e dolazi Michel Platini. U kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2008. godine Azerbajdžan odbija igrati protiv Armenije. Razlog je višegodišnji sukob oko regije Nagornomdash;Karabakh. Utakmice se nisu igrale uz prešutno odobravanje, a koje je opravdavano incidentima na utakmicama obje vrste u kategoriji Umdash;19 na Cipru 2006. Paniku je u UEFAmdash;i izazvao i lanjski ždrijeb, koji je kasnije modificiran, jer su se u istoj kvalifikacijskoj skupini, opet Umdash;19 selekcija, trebali susresti Azerbajdžan i Armenija. Trenutno je na snazi zabrana da se dvije selekcije nađuu istoj grupi u bilo kojem uzrastu, kao i selekcije Gruzije i Rusije. Njihov problem je Južna Osetija, regija unutar Gruzije koja želi samostalnost, a podupirana je od strane Rusije. Veto na međusobno odigravanje od ovog ljeta imaju i klubovi iz Rusije i Ukrajine, zbog sukoba u Ukrajini.
Naravno sad dolazimo i do nekih drugih pitanja: logika stvari nalaže da se zapitamo što Gibraltar i Farski otoci rade u kvalifikacijama? Zašto u istima nije Kosovo koje je priznala većina država G7 (Kanada, Britanija, SAD, Njemačka) plus Kina? Zašto se dozvoljava dolazak mađarskih navijača u Rumunjsku, iako Mađarska, vođena od strane sadašnje ekstremne desnice, pretendira na rumunjske krajevete imajući u vidu dugogodišnji animozitet istih? Hoće li UEFA suspendirati utakmice Republike Irske sa Sjevernim Ircima ili Engleskom zbog problema Ulstera? Hoće li suspendirati moguće utakmice Gibraltara i Španjolske? Grčke i Makedonije? Ukrajine i Rusije? Što na kraju Izrael radi u europskim kvalifikacijama?
Zabrane gostujućih navijača (zašto se nogomet igra ako ne zbog navijača?), zabrane međusobnih utakmica reprezentacija, zabrane klubovima su samo linija manjeg otpora. Hoće li konačno UEFA početi inzistirati da se Azerbajdžan udostoji igrati protiv Armenije ili će ih kazniti za neposluh? Čemu zabrana dolaska Albancima u Beograd, ako je u pitanju Albanija, a ne Kosovo? Koje godine su zadnji puta ratovali Srbija i Albanija? Zašto se onda svim takvim reprezentacijama ne zabranjuje dolazak? Nisu li već sama ograničenja i zabrane porazi UEFAmdash;e? Hoće se uvijek izglasati zabrana kad se dvije susjedne države krivo pogledaju? Nemoguće je ne primijetiti da UEFA pravila primjenjuje za zapadne zemlje, dok za istočne ide ili linijom manjeg otpora (nema međusobnih utakmica, nema gostujućih navijača, pa i usporedba Gibraltara i Kosova) ili možebitnim vatrogasnim rješenjima (Cipar kao nekakav neutralan teren, off the record najava utakmice Srbijamdash;Albanija na neutralnom terenu). Ne šalju li gospoda iz Nyona također političke poruke “nesposobni ste” istočnoj Europi? I zašto je ta istočna Europa odjednom nesposobna, ako je Hrvatska već pred 15 godina gostovala u Beogradu, ako je Rusija pred 11 godina gostovala u Tbilisiju? Možemo to primijeniti i na druge sportove, konkretnije rukomet: hrvatski navijači su na Europskom prvenstvu u Srbiji redovito gostovali, čak i na polufinalu protiv domaćina.
Platini i UEFA opravdano bjesne na Srbiju i Albaniju, no ostaje činjenica i da stavljanjem stvari pod stakleno zvono također politiziraju. Stav se mora znati, ili su pravila za sve ista ili će svi igrati međusobno koliko god to bilo teško, ili će se svi imati prisutnost svojih navijača na gostovanjima, a domaćin istima osigurati sigurnosne uvjete ili izbacivanje iz natjecanja onih reprezentacija koje nisu u stanju osigurati uvjete ili čak odbijaju igrati. U ovakvom svjetlumalo je naporno promatrati ljutnju iz Nyona kad i sami indirektno pridonose unošenju politike u nogomet i s nepovjerenjem gledaju prema zemaljama istočne Europe.
