Uvod ovog teksta uopće nije bio zamišljen za temu sporta, samim time (logično) ni Dinama i trenutnih događanja u i oko ‘onog prvog’ od dva najveća hrvatska nogometna kluba.
Spletom okolnosti ‘ekonomska crtica’ je s odmakom vremena postala idelan začetak obradi teme koja je u zadnje vrijeme ‘goruća’ i aktualna, nažalost, ponovno i po tko zna koji put (na udarnim platformama) vrlo površno obrađivana. Takav pristup za posljedicu ima opće neshvaćanje i neprihvaćanje činjenica.
Pa, krenimo. Borba za vlast u Dinamu.
Kontekst.
Ako vas ekonomija kao društvena znanost (što po definiciji i jest, a što – nekada je dojam – malo ljudi shvaća i prihvaća da je tome tako i što to znači) zanima s aspekta slobodnog uma – brzo ćete shvatiti da je temelj cijele grane kontekst.
Imanje konteksta o što je moguće široj slici; brojevima, koji su bitni jedino ukoliko shvaćate i znate objasniti što predstavljaju; o uzorcima ponašanja jedinki (grupa, organizacija, subkultura, država) na ‘osobnoj’ (mikro razini) – manifestiranje tog ponašanja na makro razini (šire/cijelo društvo), kratkoročnim i dugoročnim posljedicama postojanja i ponašanja jedinki – te imanja konteksta o mikro i makro isplativosti (za one osjetljivije – prihvatljivosti) posljedica koje proizlaze iz ponašanja dionika.
U Hrvatskoj enciklopediji stoji (od za ovaj tekst bitnog) sljedeće: “kontekst (lat. contextus: spajanje; spoj), u jezikoslovlju i fonetici, naziv za istovjetne jedinice izričaja koje dolaze u blizini jedinice što ju promatramo, ili uz nju; svojom prisutnošću one uvjetuju prisutnost, oblik ili funkciju promatrane jedinice. Situacijski kontekst ukupnost je prirodnih, društvenih i kulturnih uvjeta u koje se smješta izričaj, ili diskurz, a to su podatci o kulturnoj i psihološkoj situaciji koji su zajednički pošiljatelju i primatelju poruke, kao i podatci o iskustvima i znanjima podjednako obojice njih”.
Neki će nakon netom pročitanog odustati uz vjerojatne traume iz školskih dana kada su ih u zastarjelo nam organiziranom školskom sustavu davili, za njihove umove (jer nije svatko za sve), nepotrebnim informacijama. Da se razumijemo, ne osuđujem. Ne imati interes za bilo koju temu ne znači biti glup, ograničen, poremećen, ugrožen ili ne znam što bi više trebao navesti da shvatite što želim reći. Dakle, ne imanje interesa za nekom temom je posljedica jedne jedine činjenice – ona vas ne zanima; i to je u redu.
Problem s takvim pristupom nastaje jedino kada ignorirate posljedicu (neinformiranost) i svejedno o toj temi iznosite čvrste stavove šireći time neizbježno dezinformacije, licemjerstvo, patetiku, površnost, histeriju, laži… shvatili ste. Najveća šteta (za konzumente i one koji nisu oportunisti) koja proizlazi iz takvog ponašanja je utjecaj na povjerenje. Mnogi ne shvaćaju, ali povjerenje je temelj apsolutno svakog privatnog i poslovnog odnosa te je razina, kvaliteta i stabilnost povjerenja ono što definira vrijednost apsolutno svega što nas okružuje. Kada se pitate zašto se u nekom subjektu, obitelji, društvu događaju velike oscilacije, nepravde, iznošenja šporkih rublja, ili zašto svjedočimo divljanju cijena na tržištima – odgovor vam je jednostavan koliko i kompliciran – narušeno je povjerenje. Jer, kao što cijenjeni ekonomist Velimir Šonje neumorno crta na svom Ekonomskom Labu (preporuka za čitanje svima koji žele shvatiti zašto se stvari oko njih odvijaju kako se odvijaju), povjerenje je na kraju dana temelj apsolutno svega. Sigurnost i povjerenje – ‘rekli’ bi u Ministarstvu unutarnjih poslova RH. Koliko god ironije trenutno u tome bilo, manifestacija značenja tih dviju riječi su u suštini zaista temelj stabilnosti.
Dakle, popoulistički definirano, trenutno u Dinamu traje otvorena borba za prevlast između dvije struje – mamićevci vs antimamićevci. To je činjenica. Istina, teško ju je progutati, ali neosporiva je činjenica.
Krešimir Antolić je od strane ljudi koji žele Dinamo bez Mamićevog upliva isturen kao kolovođa promjene. Onima koji su iz prvih redova vodili borbe za pomak na bolje u hrvatskom nogometu ne treba posebno dočaravati kolika je ironija, lakrdija… (kako god vam lakše) da je osoba koja je (vrlo vjerojatno) bila glavni Mamićev alat/alat sistema u borbi protiv navijačkog pokreta s vremenom izrasla u jedinu realnu alternativu bivšem moćniku i sistemu koji predstavlja.
U tranzicijskim društvima kao što je naše (još uvijek se borimo s mentalnim prelaskom iz državnog u liberalni kapitalizam) činjenica jest to da kada dolazi do ‘pada sistema’ nije realno da prijelazno rješenje bude općedruštveno prihvaćeno. Razlog je jednostavan, mi smo još uvijek u tranziciji. Dakle, to novo rješenje osim što mora biti djelovanjem na volju šire populacije i ‘boraca za slobodu’ (Dinamo bez Mamića); također (i još bitnije) mora moći okupiti dio dionika iz prošlog sistema željnih promjena – jer bez želje dionika iz svih sfera – do promjena (pa i malih) neće ni doći. Odnosno, upravo razina promjena kojima svjedočimo su zapravo dokaz koliko je iskreno veliko odstupanje tih dionika starog sistema od dosadašnjeg načina rada, te posljedično koliko povjerenje vlada između starih unutarnjih i vanjskih/novih dionika.
Upravo iz tog razloga, naš tekst iz travnja 2019. godine i dalje je gledajući s makrorazine vrlo aktualan, te svaka riječ i dalje stoji. Jer koliko god smo svjedočili malim pomacima unaprijed (konačno korištenje dostupnih alata za obnovu infrastrukture, nešto transparentnije poslovanje, nakon cirkusa ipak za klubove financijski povoljniji ugovori od medijskih prava…) i dalje je u Savezu mnogo nerazriješenih problema s prethodnim sistemom, a isti se najviše očitavaju kroz rad jednog od temeljnih tijela krovne nogometne kuće – sudačke organizacije. Razlog tome je što je Mamićev/Dinamov utjecaj samo oslabio, ne i nestao.
Neosporno je da je hrvatskom nogometu potrebno oslobođenje od dosadašnjeg načina upravljanja, što je dijelom donio HDZ-ov umiveni vojnik Marijan Kustić, ali na temelju rezultata jasno je da je to i dalje nedovoljno iskreno i hrabro – dijelom zahvaljujući činjenici da i dio ostalih prvoligaša radije bira ‘mamićeve mrvice’ (‘državni kapitalizam’) nego ravnopravne odnose (‘liberalni kapitalizam’) da bi se benefiti konzumirali u većoj mjeri.
Gledano na makrorazini (zadržimo se ‘samo’ na kontekstu cijelog hrvatskog nogometa, ne i društva) činjenica da je Antolić predvodnik alternative svemu što je do sada bio Dinamo ne garantira neku posebnu sigurnost iz koje bi proizašlo povjerenje da će se čelni ljudi ‘Plavih’ početi ponašati manje štetno po ostale dionike u domaćem nogometu.
Iako su slabljenjem Mamićeve moći i kroz pozive izbornika Zlatka Dalića (koliko god djelovao populistički u svrhu samopromocije) vidljivi maleni koraci unaprijed, Antolićeva povijest djelovanja, a i povijest djelovanja samih ljudi koje predstavlja, dovoljan su razlog da se nastavi ‘puhati’ i na hladno po pitanju utjecaja koji zagrebački prvoligaš želi imati.
Hrvatskom nogometu treba sinergija ravnopravnih dionika, a ne nova verzija devedesetih tijekom kojih se elementarni utjecaj ritmično distribuirao između dva najveća nogometna kluba.
S druge strane, gledajući na mikrorazini – isključivo iz konteksta Dinama i svih njegovih dionika (navijači, skupština, klupski djelatnici, trenutna vlast Grada Zagreba) – trenutak u kojem se sada Dinamo nalazi prilika je za pomak kakav šira javnost neće nepogovorno odobravati, ali je jednostavno nužan.
Osobno bi eventualnu pobjedu antimamićevske struje u Dinamu (pravni spor još uvijek traje oko toga jel Skupština legalno tražila smjenu i ima li uopće legitimitet tražiti smjenu člana Uprave) usporedio s trenutkom kada je Hajduk formalno bio oslobođen od starog sistema, ali je i dalje u klubu djelovao i utjecaj širio najdugovječniji klupski djelatnik – Fredi Fiorentini.
Dinamo je tek danas pred vratima tog levela odnosa snaga onih željnih promjene i onih željnih zadržavanja moći. I zato od svih koji su kapacitet prihvatiti realnost ove države promjene treba podržati, uz nadanja da će u budućoj borbi za prevlast isplivati i raščistiti se i dobar dio kadrova koji su sudjelovali u kriminalnim radnjama – jer hrvatskom nogometu zaista treba slobodniji Dinamo.
