Kada govorimo o Čileu, a ne govorimo o nogometu u toj zemlji, u mozgu mnogih pojavi se informacija zvana Augusto Pinochet. No, Čile je postojao i prije, a postoji i nakon dotičnog, a da se ovo ne bi pretvorilo u sat povijesti, koji bi doduše nekima dobro došao, vratimo se mi nogometu i ispravimo grešku kad pričamo o Čileu, pa ispričajmo – cijelu priču.
Sve svoj početak ima
Nogomet je u Čile došao vrlo rano, krajem 19. stoljeća, prvo amatersko organiziranje kreće još 1903. godine, a predvodnik je Nogometni savez Santiaga. Liga postoje profesionalna 1933. godine, što u prijevodu znači da je to treća najstarija liga u Južnoj Americi. Dosad je nastup u Campeonato Nacional izborio 51 klub, a samo jedan je odigrao baš sve sezone mdash; riječ je o klubu Colo Colo. No, o njima nešto kasnije.
Potreba za profesionalizacijom lige javila se na 1932. godine. Razlog tome leži u činjenici da su mnogi igrači bili plaćeni i to “na crno” jer je plaćanje nogometaša tada u Čileu bilo ilegalno. No, istovremeno ti igrači koji su novce primali nisu imali potpisane valjane ugovore pa shodno tome nisu ni imali nikakve obveze prema klubovima za koje su igrali. Svoje obveze onda nisu ni izvršavali. Takva situacija dovela je nekolicinu klubova na rub propasti, pa se 8 klubova odvojilo i osnovalo svoju profesionalnu ligu. Nogometni savez Santiaga ih je isprva odbio priznati, ali ih je zato koji mjesec nakon toga priznao Nogometni savez Čilea (osnovan još 1895. godine).
Prvo prvenstvo igralo se jednokružno, a prva profesionalno odigrana utakmica bila je ona između Audax Italiana i Morning Stara. Audax je pobijedio 3mdash;1, ali taj prvi naslov na kraju je osvojio Magellanes. Oni su osvojili iduća dva naslova, a liga je ubrzo proširena na 12 klubova s priključenjem 4 amaterska kluba u pokušaju da se spor s Nogometnim savezom Santiaga malo izgladi. Ionako su svi klubovi dolazili iz tog grada. No, već iduće godine brojka je pala na 6 klubova, pa se onda polako dizala do 10 klubova koliko ih je nastupilo u 1940. Nakon toga brojka klubova se polako povećava, sve do 1984. godine kada broj klubova doseže čak 26. Shvativši da je to ipak malo previše, polako reduciraju brojku, a danas ih imaju 18. Aperturu i Clausuru uvode 1997. godine i takav format gdje svake sezone imamo 2 prvaka, zadržavaju do danas.
Koji klubovi kolo vode?
Najuspješniji klub je Colo Colo s čak 30 naslova prvaka. Osnovani još 1925. godine do danas su jedini čileanski klub koji je osvojio Copu Libertadores. Uspjelo im je to 1991. godine kad je trener bio naš Mirko Jozić, mlađoj domaćoj javnosti poznat po tome da je tada našu ostarjelu reprezentaciju uspio odvesti na Svjetsko prvenstvo 2002. godine. I ispasti u grupi. Ni nakon naslova u Copi nije uspio pobjeći od “ovih prostora”, pa je u Interkontinentalnom kupu 1991. godine naišao na Crvenu Zvezdu i glatko izgubio 3mdash;0 iako je Dejan “Il Genio” Savičević tada dobio crveni karton.
Klub je prošao pravu havariju na početku prošlog desetljeća, kad su 2002. godine proglasili bankrot zbog nemogućnosti da vrate dug od oko 30 milijuna dolara. Nakon trogodišnjeg procesa u kojem je u klubu prodano sve što vrijedi osim stadiona, klub je 2005. kao dioničko društvo dan u tridesetogodišnju koncesiju tvrtki “Blanco y Negro”. Situacija se nakon toga malo stabilizirala, prvenstveno zato jer se vlasnici nisu previše uplitali u rad kluba. Inače, vrijedi spomenuti da je klub osnovan kao udruga građana gdje je vodstvo bilo birano od članova sve do 1976. godine, kad je predsjednikom treba postati Tucapel Jimenez. No, kako je Jimeacute;nez bio veliki protivnik već spomenutog Pinocheta i njegovog režima, isti je urgirao i klub je privatiziran i pretvoren u korporativni model upravljanja, a Jimeacute;nez je bio izbačen iz priče. Igraju na Estadio Monumental, koji ima kapacitet 47,347 gledatelja. Najžešći navijači im se zovu Garra Blanca, a službeno su zbog nasilja i zabranjeni.
Njihovi najveći rivali su Club Universidad de Chile, osnovani 1927. Sa 17 naslova drugi su najuspješniji klub u Čileu, igraju na Estadio Nacional de Chile, kapaciteta 49,000 mjesta, koji je svojevremeno poslužio kao zatvor i mjesto likvidacije političkih zatvorenika. Osnovani u sklopu sveučilišta, 1980. godine se formalno izdvajaju i postaju dioničko društvo, da bi ih nakon bankrota 2006. godine, slično kao i Colo Colo preuzela druga tvrtka. Većinski vlasnik sad im je Azul Azul, tvrtka osnovana upravo s tom namjenom, da se bavi sportskim aktivnostima. Domogli su se 2011. godine Copa Sudamericane, a u Copi Libertadores 4 puta su dolazili do polufinala, posljednji put 2012. godine. Navijači su im uglavnom studenti, a najžešća skupina zove se Los de Abajo.
Tercet najuspješnijih klubova čini još i Club Deportivo Universidad Catolica, osnovani 1937. godine, a imaju 10 naslova prvaka. Igraju na stadionu San Carlos de Apoquindo te su tek jedan od četiri kluba prve lige koji imaju stadion u svom vlasništvu, uz Colo Colo tu su još i Unioacute;n Espantilde;ola i Huachipato. Svoje preoblikovanje iz sportskog društva u dioničko doživjeli su 2009. godine, većinski vlasnik postala je tvrtka Cruzados, kojoj je na čelu bio Jorge O’Ryan, tadašnji predsjednik kluba. Koncesija im je na 40 godina. Nakon što su izašli na burzu i pozvali investitore uspjeli su prikupiti 25 milijuna dolara. Los Cruzados su im navijači.
Kako se klubovima upravlja u Čileu?
Što se tiče općenito modela upravljanja nogometnim klubom u Čileu, zakon dopušta 3 opcije mdash; korporacija, udruga i dioničko društvo. Većina profesionalnih klubova dionička su društva, a preoblikovanje su odradili u prošlom desetljeću. Ideja je bila da se osnuje nova tvrtka koja bi dobila upravljanje na 30 ili 40 godina, a potom izdala dionice i tako pokušala privući investitore koji se u upravljanje samim klubom ne bi trebali miješati, nego samo zarađivati od dividende.
https://www.youtube.com/watch?v=U1xvHD4RTkM&feature=youtu.be
Obzirom na kratkotrajnost tog projekta, teško je govoriti o tome je li takav model uspješan u Čileu. Glavni problem prije preoblikovana je bio taj da prave kontrole nad financijama, kao ni obveze da se prikazuju financijska izvješća nije bilo, što je mnoge klubove dovelo na rub bankrota ili su bankrotirali.
Što se pak gledanosti lige tiče, ona se vrti između 5 i 6 tisuća gledatelja, a najgledanija su tri najuspješnija kluba. Njihova posjeta, ovisi od sezone do sezone kreće se oko 20 tisuća gledatelja u prosjeku, mada zna biti i nedavnih sezona kad je primjerice Universidad Catolicu gledalo u prosjeku tek oko 10 tisuća ljudi.
Unatoč tome Čile je dao mnogo vrhunskih igrača koji su potekli u njihovoj ligi, a dovoljno je pogledati kakav su sjajan dojam ostavili na zadnjem Svjetskom prvenstvu, kad su prošli skupinu smrti i tek nakon dramatičnih jedanaesteraca ispali u osmini finala od Brazila. Imena poput Marcela Salasa, Ivana Zamorana ili Alexisa Sancheza pokazatelj su da ova liga ima dosta toga za ponuditi, a mi ćemo vam svakako donijeti još par zanimljivih nogometnih priča iz ove zemlje.
