Vjerujem da je većina muške populacije gledala film “Neprijatelj pred vratima” u kojem Jude Law glumi sovjetskog snajperista Vasilija Zajceva. Sjećate li se scene kad Nikita Hruščov dolazi u reorganizaciju obrane Staljingrada i postrojava sve časnike te traži njihove prijedloge kako preokrenuti tijek bitke i povratiti moral trupama. Časnici većinom šute, a oni pojedinci koji se usude nešto reći uglavnom daju bezvezne prijedloge. Tada istupa Danilov i daje prijedlog „give them hope“ ili u prijevodu dajmo im nadu. Suma sumarum, bitka za Staljingrad se okreće u korist Sovjeta.
Kad je prije šest godina u predbožićno vrijeme tadašnji predsjednik Hajduka raskrinkao stvari u hrvatskom nogometu a prvi demokratski izabran Nadzorni odbor uzeo lopatu u ruke i krenuo u čišćenje, bilo je jasno da slijede godine teškog financijskog i rezultatskog života, garnirane i osvetom prema Hajduku jer je odlučio biti drugačiji. Navijači su tražili korjenite promjene a koje su se tada (u velikoj mjeri i danas) kosile s ustaljenim društvenim postulatima.
Oni koji su zazivali promjene su karakterizirani kao orjunaši, Jugoslaveni, udbaši, uličari. Nema veze što je Orjuna odavno izdahnula, što se dio navijača rodio u zadnjim godinama Jugoslavije, a danas dobar dio njih i nakon Domovinskog rata. Nema veze ni što je većina tih ljudi poput tajnika Rilova završila ugledne fakultete. Ne, oni su uličari, zašto? Jednostavno, ako više nisi u kolu, ako nisi za ustaljenu igranku, onda si crna ovca. Ako si za promjene koje ruše njihov sustav onda si nepoželjan, onda si dio nekog imaginarnog neprijatelja koji postoji samo u mitovima i u glavama plitkih umova kojima je samo bitno sačuvati sustav.
Jugoslavija je sahranjena 1991. kao država, ali Jugoslavija i danas živi u mnogima u Hrvatskoj, ne kao ideja države i društvenog uređenja, već kao mentalitet. Mentalitet štovanja kulta ličnosti velikih vođa. Mentalitet da se ne talasa. Mentalitet da će sve probleme rješavati netko drugi. Mentalitet da smo svi u istom kolu i svatko tko izađe iz tog kola je automatski čudak. Hajduk je izašao iz tog kola i zato je za njih odmetnik. Hajduk je imao muda, navijači su imali hrabrosti okrenuti novu stranicu. Drugi u velikoj većini nisu imali tu hrabrost, zato i mrze. Jer ih Hajduk podsjeća na vlastiti kukavičluk, vlastiti neuspjeh, vlastito neimanje muda. Mrze i jer se navijači, posebno onaj istureni dio koji je gurao promjene, nije prodao za neke vlastite egoistične beneficije. A vjerujte, itekako je mogao. Zbrinuti i sebe, i klub.
Danas kad dobar dio mladih odlazi iz države, razočarani u opće društveno stanje, Hajduk je jedan od rijetkih koji nudi nadu. Transparentnost i čisti računi dodatno su, kod onih koji vide dalje od travnjaka i sporta, probudili nadu u bolje sutra. Postali su Bijeli i društveni pokret. Na tom putu mnogi su pokušavali objasniti da se ovo ili ono ne može, nudili lažne mesije i lažne spasioce. Narod je pokazao da se može; i vratiti kredit od 30 milijuna kuna i praktički izaći iz dugova, bilježiti debele plusove.
Svatko od nas kao pojedinac bi se teško mogao boriti protiv sustava, ali kao grupa, predvođena s ljudima koji imaju viziju (Naš Hajduk), imamo dovoljno snage za rušenje svih prepreka, što smo u konačnici (zasada ‘samo’ kada je naš klub u pitanju) i dokazali. Zato je danas članska iskaznica Hajduka ujedno i simbol stava. Stava kojim daješ do znanja želiš li biti dio one crne strane Hrvatske ili jednog boljeg društva. Poštenijeg. Demokratskijeg. Koliko god netko mislio da tih 100 kuna neće puno pomoći Hajduku, vara se. Nije poanta u tih 100 kuna, poanta je da MI MOŽEMO, da prkosimo ovom trenutnom sustavu, poanta je da vas kada potomci jednog dana priupitaju gdje ste bili kad se rađao novi i bolji Hajduk, ne uhvati naglo mucanje ili Touretteov sindrom. Poanta je i odabir društva kakvo vi želite. Poanta je i da navijači (narod) pokažu da mogu sami bez pomoći sa strane. Neka svatko sam sebe preispita osjeća li se bolje što je Hajduk u tom novom sustavu poštenijeg upravljanja izašao iz problema na krilima vas, ili bi vam bilo draže da je nešto bilo sad i odmah i da je neki mesija posušio dugove.
Nada. U vrijeme posvemašnje krize, društvene, gospodarske – a posebno moralne, ovaj Hajduk daje nadu, daje moralnu hranu, daje bijeg i utjehu. Kao jedan od rijetkih koji to mogu. Članska iskaznica Hajduka sve sjajnije oslikava vaš stav i moral.
Domagoj Mikulić
