Search
Close this search box.

Corinthians – kako se nogometni klub usprotivio vojnoj hunti

Kako je sve počelo?

Godina je 1982. Predsjednik Brazila tada je bio Joatildeo Figueiredo, samo još jedan u nizu nedemokratski postavljenih čelnika koje je postavljala vojska još od državnog udara 1964. godine u toj najvećoj zemlji Južne Amerike. Nije poznato jesu li vojni režimi u nekoj drugoj galaksiji možda blagonakloni prema slobodi, demokraciji i neistomišljenicima, ali u brazilskom slučaju za vrijeme trajanja režima to je izgledalo otprilike ovako – oko 50 tisuća pritvorenih ljudi, od kojih je dobar dio prošao brutalno mučenje. Po procjenama povjesničara nekoliko stotina ubijenih te oko 10 tisuća prinudno prognanih. Sloboda medija nepostojeća, izbori fiktivni.

Socrates

Režim je imao potporu ondašnje, ali i sadašnje prve sile svijeta – Sjedinjenih Američkih Država. SAD su prvo operacijom Brother Sam (koju je odobrio John F. Kennedy) pružili potrebnu logistiku brazilskoj vojsci da izvede državni udar 1964., a kasnije su brazilskoj vojsci pružili sistemsku obuku s visokim američkim generalima. Protiv kakve su se sile u tim vremenima borili Brazilci, pokazuje i činjenica da je vojni režim djelovao i izvan granica Brazila. Režim je pomogao u namještanju izbora u Urugvaju 1971., a nisu imali ni problema s političkim ubojstvima diljem Južne Amerike u kooperaciji s režimom Augusta Pinocheta koji je tada vladao u Čileu, a surađivali su i u političkim likvidacijama s argentinskom obavještajnom agencijom SIDE.

Kad kreneš s dna…

No, jedan nogometni klub je tome odlučio reći – dosta. Dosta mučenjima, političkim zatvorenicima, dosta nedemokratski izabranim predsjednicima, dosta progonima, dosta imperijalizmu svih vrsta, dosta ograničavanju slobode. Godine 1982. rođen je pokret “Democracia Corinthiana“, a nogometni klub Corinthians postao je klub u kojem se upravlja – direktnom demokracijom. Predvodnici tog pokreta bili su nogometaši Soacrates i Wladimir, predsjednik kluba Waldemar Pires, a predsjednik iz sjene postao je Adilson Monteiro Alves, mladi sociolog koji je trebao biti sportski direktor u klubu. On je prvi sastanak sa zaposlenicima i igračima kluba otvorio riječima “Ne znam kako se upravlja klubom, ali ovako kako je bilo dosad – ne valja“.

 

Očekivalo se da će taj pozdravi govor trajati 15 minuta, ali odužio se na više od šest sati u kojima su svi govorili ono što misle. Dotadašnja praksa upravljanja klubom bila je jasna hijerarhijska struktura, a igrači su bili iznimno dobro kontrolirani, jer vojne vlasti ma koliko se trudile nisu mogle suzbiti popularnost nogometa. To je uključivalo i obavezne karantene prije utakmica. Da bi proveli neke promjene za sve ste morali pitati režim. No, igrači i zaposlenici kluba, pobunili su se protiv toga i uveli direktnu demokraciju po principu – jedan član, jedan glas. Glas čistačice, glas masera, glas Soacratesa ili onaj predsjednika Piresa – vrijedio je jednako. Sami su birali hoće li i kada ići u karantenu, tko od igrača može dobiti slobodne dane, kojeg će igrača dovesti iz suparničke momčadi i ostalo. No, nije sve stalno samo unutarnjoj organizaciji. Isprva im je to uspjelo jer su tvrdili da je to samo zbog nogometa i boljih rezultata.

Takvi igrači se samo jednom rađaju…

Soacrates, nogometaš koji je bio i diplomirani liječnik otkuda i nadimak “Doktor”, kao predvodnik te generacije shvatio je da nogomet može biti poligon za promjene u samom društvu. Navijači, kao i svuda u svijetu, bili su fokusirani na rezultate. Prije nego što je zaživjela “Democracia Corinthiana”, klub je imao lošu sezonu u prvenstvu Paulista, odnosno prvenstvu države Sao Paolo, tada najjačeg prvenstva u Brazilu. Nestrpljivo su čekali da stvari krenu na bolje. Nakon jednog poraza, Soacrates i društvo morali su potražiti zaštitu redara kako ih pobješnjeli navijači nebi dohvatili te su ih u prostorijama kluba čuvali više sati. Na idućim utakmicama Soacrates svoje golove nije proslavljao kako bi navijače naučio strpljenju. Ništa se ne događa preko noći, pa tako ni uspjeh “democracie”.

Osim navijača, klub je imao i druge probleme, točnije puno ozbiljnije protivnike. Mediji su ih odmah prozvali anarhistima ili komunistima, vlasnici krupnog biznisa i elita u Brazilu klubu su okrenuli leđa i kritizirali takav način upravljanja, a vladajući režim čiji je pritisak bio nešto manji nego sedamdesetih i šezdesetih i dalje se pokušao uplitati i ometati Corinthians. No, pokret više ništa nije moglo zaustaviti, pogotovo ne nakon što su igrači izašli na stadion s velikim transparentom “Može se pobijediti ili izgubiti, ali samo uz demokraciju”.

A gdje su u svemu tome nogometni rezultati?

U cijeloj priči nisu izostali ni nogometni rezultati. Igra Corinthiansa tih godina bila je opisivana kao “muzika na terenu”, a momčad je došla do dva naslova prvaka Paulista prvenstva, 1982 i 1983. godine. Posebno je emotivno bilo prvenstvo iz 1982, kada je Corinthians svladao Sao Paolo ukupnim rezultatom 4-1, a po gol su postigli Soacrates i njegov veliki prijatelj, tada devetnaestogodišnji Casagrande . No, “Democracia Corinthiana” nije stala samo na tome, taj je slogan uskoro bio isprintan na dresu kluba uz dodatak kapljica krvi, kao simbol požrtvovnosti. Vojska je i tu pokušala intervenirati, ali pokret je postao toliko popularan da su morali popustiti, ponovo izigravši vojsku s objašnjenjem da je to samo “nogometna stvar”.

Mnogi igrači željeli su igrati za Corinthians, a navijači ostalih klubova iskazivali su veliki respekt prema pokretu. Ubrzo se prelio i izvan stadiona. Igrači su na dres stavili natpis “glasajte petnaestog”, što se odnosilo na lokalne izbore, dok oni nacionalni i dalje nisu bili dozvoljeni.

Za Corinthians je odigrao 297 utakmica i postigao 172 pogotka

1984. godine počeli su veliki prosvjedi diljem Brazila, a prosvjednici su zahtijevali demokratske izbore i na nivou cijelog Brazila. Soacrates je tada već imao dogovor s talijanskom Fiorentinom, ali u stao je na govornicu za vrijeme jednog prosvjeda i pred više od milijun ljudi obećao da će ostati u Brazilu – ako vojni režim promijeni ustav Brazila i dopusti demokratske izbore, što je izazvalo masovno oduševljenje među ljudima. Koliko igrača znate da su svoju karijeru vezali uz ustavne promjene i demokratizaciju vlastite zemlje? Vojni režim tada je odbio uvesti potrebne promijene i Soacrates je otišao odigrati sezonu u Fiorentini. Po dolasku u Italiju novinari su ga pitali, koga smatra boljim – Sandra Mazzolu iz Intera ili Giannija Riveru iz Milana na što je “Doktor” odgovorio:

– Nemam pojma tko su oni, došao sam ovdje kako bi na talijanskom čitao Gramscia, talijanskog filozofa i političkog teoretičara. Soacrates se u Brazil vratio već iduće godine, 1985. Iste godine kad je srušen i vojni režim u Brazilu tako pokazujući još jednom da je naslov prvaka – samo detalj.

Veljko Tomić


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter