Naslušali su se Hajdukovi navijači hrabrih „presica“ nakon utakmice. Naslušali su se i hrabrih najava prije istih. Nema trenera koji nije ponavljao poštapalice “dobro smo trenirali”, „zadovoljan sam odnosom“ pa “moramo bolje”, “navijači su bili odlični”, “žao nam je gledatelja”.
Riječi. Riječi. Samo riječi. A trener i igrači su plaćeni za priču na terenu. „Presice“ prolaze jedno vrijeme, čak i drugo, ali dođe trenutak kad ih je svima puna kapa. Pobijedi pa pričaj što hoćeš. Pokaži znanje na terenu pa možeš izjaviti i najveće gluposti. Nitko neće ni primijetiti.
Ovaj put zbog uvjeta odnosno snažne bure ne treba puno trošiti riječi o taktici.
Biti frajer. Trener.
Da. Treba biti frajer. Samo, na koga se sve odnosi. Po meni na sve. I Leko treba biti frajer. I Jakobušić. I Nikoličius. I navijači.
Pisao sam već o Lekinim idejama. Novi sustav, praktički sve iz početka. Nije lako, nije kako bi mi rekli: “Mare, daj…”. Momčad nije tako složena. Je 10 metara gore-dolje, ali nisu iste obaveze i odgovornosti. Ne treniraju tako godinama. I igrači su ljudi sa svim svojim manama i vrlinama. Imaju komfornu zonu. Lako je zamisliti kako svaki igrač može sve odigrati. Lako se i zavaravati “dobrim treningom”. Ali kad dođe stani-padni, eto “kenda”. Leko, tvoj dio posla je i predvidjeti isto. Je li ti momčad spremna za izbjeći “kendu”? Imaš li onih koji svojom kvalitetom mogu nadvladati svaki problem pa povući ekipu u komfornu zonu u svakom sustavu? Koji igrač je pokazao više od onoga u kakvom si ih stanju pronašao?
Porazi protiv Istre 1961 i Rijeke su mu dale jasniju sliku. Valjda. Kad ništa ne valja nije baš do igrača. Nisu svi odjednom zaboravili igrati.
Tu im trener mora pomoći.
Postepeno ih uvoditi u novo. Nije nogomet učenje mačića plivati. Baci ih u vodu, neka se snalaze. Gubi se vrijeme. Novci. Motiv. Doći će i pitanje strpljenja. Koliko će najbolji igrači htjeti ostati u ekipi koja ne može naprijed.
Hajduk nije ni s prošlim trenerima igrao dobro (zato smo ih i mijenjali), ali je bio kompetitivan. Nije gubio. Treneri su povezali momčad na jednoj drugoj razini. Prijateljskoj. Povjerenja. Nakon gubitka te poveznice Valdas je otišao. Igračima je pružen Karoglan kao njihov odabir. Samo tada taj komfor prelazi u nešto sasvim drugo. Gubitak hijerarhije.
I sada im dođe nešto sasvim drugačije. Van ikakvog komfora. “Moramo biti momčad. Ne igra pojedinac. Svi moraju trčati. Igrat ćemo ovaj sustav i točka.” I oni igraju. Tako kako igraju. Naravno, u onom idealnom profesionalizmu se kaže: „Nećete valjda vi odlučivati“. Ali ne ide baš tako. Takav problem je imao na primjer i Tudor, i u klubu kakav je Marseille. Nije lako. Trebaš širinu kadra. Nakon toga i novaca. Povjerenje uprave. I dovoljno gladnih, brzih i izdržljivih igrača za takav stil kojim bi istisnuo nezadovoljne zvijezde. U suprotnom, ti si taj koji odlazi. Vrlo brzo.
Pitanje je koliko Hajduk može sve pokriti. I ne mislim sada trenutno već i u budućnosti.
Jasna je i politika Leke. Bio je među najboljima u Ligi prvaka. Zna što treba. Ne želi se provlačiti nekim jednostavnim sustavom. Želi osvajati prvenstva na redovitoj bazi, a ne slučajno tipa „lošim Dinamom“. Samo ima jedan problem. U ovom samom početku ne zna kako doći do toga. Do svoje komforne zone.
A gladni Hajdukovi navijači koji hodaju kroz pustinju dobrih rezultata godinama nemaju strpljenja već nakon tri utakmice.
Biti frajer. Igrači.
Ugodna zona igrača je preugodna. Pokazalo je i zadnjih desetak minuta kad se silom i srcem slagalo akcije. Kako nisu mogli ranije? Čuvali su snagu?
Ali, i za taj dio dosta je na treneru. Igrač želi igrati ono što mu je zadano. Muči se, ne ide ga i onda je najlakše “kendati balun“. Nisam kriv. Naravno, nitko ne igra protiv Leke jer je i to jedan od njegovih postulata. Nemoj pogriješiti u zadnjoj liniji. I igrač se uhvati alibija u svakoj škakljivoj situaciji. Sakrij se. Utopi drugoga.
Na jučerašnjoj utakmici je bura i te kako opravdanje pa se ne treba puno osvrtati na samu taktiku. Uostalom, kad Livaja ne može kontrolirati balun, kako će Grgić. Ali su jasni i problemi. Srce u peti. Čak i taj Grgić, kojem je to glavni adut, vidljivo kasni i griješi u procjenama, gubi duele. Awaziema ni Leko ne kontrolira niti ispravlja kao ni prošli treneri. Od pretjeranog samopouzdanja još jednom je pogriješio katastrofalno. Nesporna je njegova vrhunska kvaliteta, ali i mane zbog kojih i je u Hajduku, a ne u kakvoj momčadi liga petice.
Ostatak se jednostavno gubi. Pa i najbolji Livaja je pogubljen, a kako će s „kendom“ doći do baluna.
Kako objasniti 66 dugih lopti po onakvom vremenu osim alibijem? Pa i malo dijete zna nakon dva pokušaja kako je nemoguće tako igrati. Samo za ono drugo, kraće pasove i postepeni izlazak treba puno više kretnji, umaranja, brzine. Jučer im se i nije pretjerano dalo raditi.
Biti frajer. Sportski direktor.
Jasno je što se traži. Jasno je kako zimski prijelazni rok koji ima svoja ograničenja. Pa opet, svi se nadamo nekom čudu i novom zaletu koji već debelo kasni. Čekao se hrvatski produžetak prijelaznog roka pa da vidimo. Iako, trebala je ovo biti samo nadogradnja na postojeće, a mi smo se pogubili u ogromnoj transformaciji. Vrlo vjerojatno dogovorenoj s novim trenerom, kojem je to bio i jedan od uvjeta dolaska.
Biti frajer. Predsjednik.
Predsjednika već odavno navijači nazivaju gospodin PR. Očekuje se novi set rečenica s točno doziranom samokritikom. Bomboni iz usta. O hrabrom stajanju na braniku i slično. O tome kako je prva ekipa ogledalo rada svih i kako svi moraju preuzeti svoju dozu odgovornosti.
A riječi su samo riječi. I djetetu zna biti zlo od pretjeranog natrpavanja bombonima.
Činjenica je da Dinamo opet prolazi kroz svoje velike probleme, a mi ni ove godine nismo spremni iskoristiti priliku.
Biti frajer. Navijači.
Treba podržati klub i kad ne ide. Ogromno članstvo pa i posjeta po onoj buri su dokaz toga. Ali ne treba prelaziti granicu pa su odjednom svi treneri, sportski direktori i predsjednici. Svi znaju sve. Neće ih navijači prisiliti na bolji rad. Oni su ono što jesu. Ako do sada nisu shvatili što imaju, eto će nešto promijeniti „skinite dresove“ ili pljuvanje na društvenim mrežama.
Tko im brani svaki tjedan dati sve od sebe za odličnu plaću koju primaju? Zar poraz od Istre 1961 i dolazak Rijeke nije dovoljan motiv kao sportašu, profesionalcu, odgovornom čovjeku? Treba li posebno crtati? Lakše je „kendati“. Odgovornosti moja prijeđi na drugoga. Zima je. Puše. A stvari su prilično jednostavne.
Ili imaš ili nemaš.
I zato umjesto “dođite ´vamo” i „skinite dresove“ treba samo otići. Njima nijedno nije jasno i ne treba se oko toga dodatno nervirati. Dovoljno je razočaranje bilo gledati onu patnju na terenu.
I Leki treba dati mir, olakšati kupnjom pojačanja. Nitko ne radi protiv sebe već najbolje što zna. Pa čak i taj 3-5-2, sad već izvjesno za iduću sezonu (dogodine ćemo biti milijunaši). Valjda su se tako dogovorili u upravi. Puno veći je problem ako nisu jer bi to bio stihijski rad, amaterizam, bacanje novaca.
Hoće li uspjeti ili ne, vrijeme će pokazati. Od (ne)rezultata nitko ne može pobjeći. Netko brže, netko kasnije.
Jedno je sigurno, biti frajer treba biti cijelo vrijeme. Tek tada će Hajduk biti velik. Već dugo vremena upravo to nedostaje, ali zato imamo „presice“ gdje se isto zaziva.
