Krenimo od onoga dobroga jer je to ono što treba navijačima, a i igračima nakon ovakvog poraza. Hajduk je odigrao svoju najbolju utakmicu u dugo vremena u derbijima. Rijeka je veliki dio susreta bila potpuno nemoćna. Sve se svodilo na dugo nabijanje lopti preko zadnje linije Bilih, koji su istina imali manjih problema u početku, ali nakon toga obrana je bila besprijekorna.
Domaćin koji uvijek igra utakmice visokog intenziteta imao je nikad manje prilika. Najveća opasnost je bio brzonogi Adu-Adjei koji je promašio jednu priliku i bio fauliran na centru od strane Raçija. S druge strane Hajduk je prvo poluvrijeme bio odličan. Za razliku od prijašnjeg dvoboja na Rujevici igrači se nisu sakrivali što je ključna stvar kad imaš loptu u nogama protiv agresivnih momčadi. Igrači Rijeke su ispadali kao ratkape. Prilike su se stvarale kao na traci najčešće dodavanjem iz prvog dodira.
U drugom poluvremenu domaćin se prilagodio, ali obrana Hajduka nije padala osim u situaciji kad je sudac Kolarić častio penalom. Međutim, nedostajalo je energije za povući put naprijed. Bili nisu dominirali kao prvo poluvrijeme.
Svemu ovome moramo dodati mladost igrača, 23,8 godina prema Riječkih 26,1. Silić (21), Hodak (19), Skelin (19), Raçi (23), Pajaziti (23), Brajković (20), Pukštas (21), Šego (25), Hugo (26).
I treba ih sve dodatno pohvaliti kad se vidi teški amaterizam samog kluba. Glumiti ozbiljan kolektiv je lako preko PR objava, međutim kad treba stručnost u uredima, teško se pada na ispitu. Ne pročitati propozicije natjecanja i vidjeti kako Marešić ne može igrati je razina dječjeg vrtića. Pa tako nešto ne napravi ni klub u najnižoj ligi. Ostaviti mlade momke na cjedilu je teška nesposobnost. Netko bi trebao snositi odgovornost, samo je pitanje ima li itko u Hajduku koji je uopće zadužen za taj dio posla ili se radi „pa netko će pogledati“.
Utakmica je posebno teška bila i zbog još jednog amaterizma, onoga dobro poznatog, stalnog, sudačkog. Jadnom Kolariću je stavljeno teško breme „najbolje nade hrvatskog suđenja“. Nažalost, on nije niti za prvoligašku scenu, a kamoli za nešto više. Jedino što ima je onaj kao „stav“. Znanje i izgubljenost je tragična.
Dakle, prije samo 10 dana Hajduku se nije sudio penal protiv istog suparnika jer je Šego „odglumio“ pad. Sudac Bel vadi žuti karton i svira indirektan udarac. Cijela Hrvatska o tome priča. Zaključak je bio da je i svirao penal nitko ne bi mogao prosvjedovati.
Sada, samo 10 dana kasnije, Kolarić u idealnoj situaciji, samo par metara od starta, svira penal za Rijeku. Iako je kontakt daleko kasnije od onog Šege. VAR jasno od sramote mora reagirati i ispravlja grešku. I, OK, može se svakome dogoditi. Međutim, nakon toga je Kolarić izgubljen. Vidi se panika na licu i kreću kompenzacije. Rebić je mogao biti isključen. Kod Raçija je situacija na centru, a Skelin u liniji tako da nije crveni karton. Praktički svaka kasnija odluka je bila nesigurna.
I tako dolazimo do penala za Rijeku. Lopta pogađa Huga u lakat, odbijajući se od glave Raçija samo metar dalje od njega. Treba posebno naglasiti kako još povlači ruku iz raširenog položaja prema tijelu. Naravno, slijedi VAR poziv i iako se sve ovo jasno vidi Kolarić zbog prijašnjih odluka ide u novu kompenzaciju po onom starom dobrom pravilu „neriješenog rezultata“. Dovucimo ovo nekako do produžetaka.
Nakon izjednačenja Hajduk je izmjenama igrača i sustava ponovno bolji suparnik pa i povede golom Brajkovića nakon šuta Livaje. Međutim, na kraju opet iz novog penala, gdje se može suditi prethodni prekršaj na Brajkoviću, Rijeka izjednači.
Naravno, to ne opravdava Krovinovića za onakvu katastrofalnu grešku. Dok se Raçija i može nakon ovako teške utakmice, koju su njemu i Skelinu zakuhali oni na katu. Normalno je da i odbijanac nakon obranjenog penala završi do Fruka. Za kraj je Hajduk primio i treći, i izgubio. Ali to nije sve, Pajaziti je dobio crveni karton, obraćajući se i dirajući suce pa ga neće biti protiv Dinama.
Nije lako ovako izgubiti, isprovocirano, ali se mora zadržati profesionalizam u toj situaciji. Hajdukovi crveni kartoni ove sezone, najčešće zbog gluposti, u rangu su amaterizma oko propozicija.
Teško je navijačima bilo nakon gotovo osigurane pobjede (I moj daljinski ima svoju priču u tome) pa se krivi sve i svašta. Međutim, treba sve realno sagledati. Ovo je sport i Hajduk jednostavno nije bio dovoljno dobar pobijediti sve na i oko terena. Dakle, treba napredovati i u toj završnoj fazi kad imaš sve u svojim nogama.
Svakakvih ćete se gluposti naslušati i načitati od ljudi koji štrapaju iz svojih udobnih fotelja da se nekad zapitate kako oni mogu uopće pričati i pisati o sportu, ne znajući ni osnovne činjenice. Ali, danas je tako vrijeme. Više se čita tako nešto nego struka, a to takvima donosi čak i plaću.
Zaključimo pozitivno. Svaka čast Garciji koji radi odličan posao. Mladići napreduju i sazrijevaju pa valjda i kroz ovakve poraze. Bit će još jači. Koliko god banalno gledali na stvari zapamtite da nikom nije teže do njih samih. Nisu prošli, izgubili su, poraze ne treba slaviti, ali im svakako treba zapljeskati na punom Poljudu protiv Dinama. I nositi ih do pobjede.
