Kad se u tvrtkama organizira kakav sindikalni izlet za to se zna mjesecima unaprijed. Moraš sve ukućane pripremiti za izostanak, spreme se putni sendviči i piće, očekuje se dobar provod i zabava, jača se timski duh.
Pred Poljud je stigao bijeli autobus, a putnici su bili veseli kod okupljanja. Neki se nisu vidjeli danima zbog reprezentativnih akcija, a neki su se tek i upoznali. Zbog takvih stvari nema još uvijek ni zajedničke pjesme u autobusu. Sjedneš na svoje mjesto i uživaš u mirnoj vožnji do aerodroma.
Izlet u Varaždinu je uključivao i lijepu mirnu jutarnju šetnjicu zelenim parkom, a popodne i posjet stadionu. Tamo se okupio priličan broj ljudi kako bi pozdravio upravo sindikaliste iz Splita. Veselo su im skandirali.
Društvena uprava je organizirala i neku utakmicu gdje se pojavio i domaći tim u modrim dresovima. Oni su bili za ovakve sindikalne prigode prilično motivirani što je goste iz Splita iznenadilo. Posebno u samom početku kad su ovi postigli dva zgoditka.
Ipak, do kraja im se više nije dalo igrati, prepustili su loptu Splićanima da se i oni malo zabavljaju kružeći oko njihove obrane. Voditelj sindikalne podružnice dao je priliku svima kojima je mogao kako bi se malo rastrčali po lijepom zelenom tepihu. Na kraju su se svi srdačno pozdravili i razišli. Domaćin je zahvalio gostima sa željom da ih ponovno što skorije vidi kako bi odigrali još koju utakmicu.
Put natrag do Splita je bio miran i tih. Nitko nije bio posebno umoran tako da su se kući mogli posvetiti svakodnevnim obiteljskim i prijateljskim druženjima.
Tako je nekako izgledao derbi kola u Varaždinu. Nikakve veze to nema s nogometnom utakmicom koja se dobro plaća igračima i koji imaju sjajnu podršku na tribinama 500 kilometara od kuće.
Garcia je ponovno potpuno promašio samu pripremu, počevši od sastava. Nekoliko puta do sada smo ga na presicama upitali je li uspio riješiti taj problem koji se Hajduku ponavlja iz godine u godine, namjerno apostrofirajući taj čuveni pritisak na igrače. On je odgovarao onako demagoški kako se ne radi o strahu i da je bitna cijela utakmica, i kako će momčad izgledati 90 minuta.
E moj Garcia, kad gubiš 2-0 u 8. minuti gaće su ti već pale. Mogli ste se već tada ukrcati u autobus i vratiti kući jer nije isto izaći gladan pobjede, pokazati zube i doći na razgledavanje stadiona.
Sam odabir igrača je bio iznenađujući. Urugvajski stručnjak se vodio psihologijom umjesto stvarnim stanjem u momčadi. Povratak Šarlije je očekivan ako je sasvim ozdravio. On je svojom igrom to i dokazao i bio jedan od rijetkih na nivou. Melnjak na boku je izgledao kao rekreativac s Marjana, prvi na kojeg se tamo naišlo. Sigur je bio pogubljen nakon stalnih reprezentativnih akcija i putovanja. A Almena kao turist s kruzera u havajskoj košulji i japankama koji je pitao može li i on malo igrati s momcima.
Naravno, nisu igrači krivi već trener njihovim odabirom. Almena je upoznao neke ljude prilikom ulaska u autobus i to je bilo vidljivo na terenu. Jednostavno ne prepoznaje kretnje drugih.
Opravdanje Garcije nakon utakmice kako je Pajaziti igrao puno minuta do sada pa ga je odmarao veze s vezom nema kad je njegovu poziciju zauzeo Sigur koji u posljednjih 8 dana igrao 180. Osim toga Kanađanin je igrao desnog beka, a sad je ponovno bio u veznom redu. Gledati ga kako trči kod prvog gola Varaždina bilo je smiješno. Povratna trka kao djeteta na igralištu sa starijima i još ne stigne pokriti na kraju ni strijelca.
Melnjaku se jednostavno na trku i postavljanju vidi kako to više nije isti igrač kakav je nekad bio. Jednostavna su ispadanja iz igre na razini kakvog kadeta. Na njemu se baš vidi kako su ga brojni treneri ostavljali sa strane i tako malo po malo oduzimali ono što je nekad imao. Uz ozljede jučer je izgledao baš kao rekreativac.
Dakle, Almena i Melnjak nisu uopće trebali igrati, a Sigur ako i je, trebao je biti na beku. Ovako im je Garcia samo odmogao njihovim postavljenjem u igru, i bacio ih u dublju rupu.
Ne ideš na gostovanje kakvom drugoligašu u kupu pa ćeš malo eksperimentirati već momčadi s kojom igraš derbi kola.
Međutim, da su samo ovi spomenuti do sada bili problemi Hajduka još bi se mogla izvući i pobjeda ili barem bod.
Ponovno smo gledali Ivušića u epizodi nespretnog djedice iz Mućki kad mu luster pada s plafona. Jadan on želio je sigurno sve dobro napraviti, u svim ovim utakmicama, ali ne ide pa ne ide. Jednostavno mu je koncentracija kao u dementnog starčića. Primiti gol (još jednom) na onakav način i postati viralni junak je na razini treće lige, a ne skupog pojačanja.
Kad će to trener vidjeti ostaje pitanje. Nije valjda da se mora pod svaku cijenu opravdati dovođenje takvog pojačanja. Uostalom, i ta priča je sad već dobro potkopana.
Šego, Raci, Livaja i Pukštas također nisu bili na svojoj razini pa ova utakmica i nije mogla krenuti u nekom boljem smjeru. Beskonačna dodavanja u sredini s malo opasnosti po gol domaćina protegla se do poluvremena.
Tješiti se posjedom kako Garcia aludira nakon utakmice govoreći o tome kako nas “Varaždin nije razbio” je priča za malu djecu. Bilo je jasno vidljivo kako Hajduk gol ne bi dao da je pola Varaždinaca otišlo na ručak.
Jalova inicijativa i posjed je rezultat stalne igre Varaždinaca koji inače imaju jednu od najboljih obrana. I ako vide kako nisu ugroženi dat će ti loptu da se malo igraš i svršavaš od radosti na posjed dok se oni sjajno zabavljaju gledajući tvoje mučenje.
Pomislio je svaki navijač Hajduka da drugo poluvrijeme ne može biti gore od prvoga. Oh, kako smo se grdno prevarili.
Dva nova igrača u 46. minuti su bile smišljene izmjene. Raci da se sačuva od crvenog kartona i Bamba koji je trebao odmah igrati umjesto Almene. Hajduk tad nešto i igra do sljedećih izmjena. Najviše zbog prodornog Gambijca koji stvara nered na svojoj strani, ali su to nažalost bili uglavnom krivi ubačaji.
Međutim, ulaskom Pajazitija i Rebića u 61. minuti gubi se svaki smisao Hajdukove igre. Nakon toga se potpuno zaboravlja donekle opasni Bamba. Igra se prebacuje više na sporu lijevu stranu koja se guši s loptom. Bili su potpuno bezopasni.
Ulaskom Guillamóna tek nastupa potpuna konfuzija. Prelazak na tri u zadnjem redu gdje se on spušta kao srednji, petorica u veznom redu se gotovo sudaraju, Rebić i Livaja kao nekakvi sidruni koji primaju loptu s igračem na leđima. Nešto što se vidljivo nikad nije ni pripremalo. Totalni kaos. Pogubljeni u panici kako ništa ne prolazi.
I tako je Hajduk praktički bez ispaljenog metka, na sindikalnom izletu, lagano izgubio utakmicu protiv domaćina koji je odigrao s pola snage.
Naravno, Garcia je u pravu. Radi se o jednom procesu stvaranja igre gdje navijači moraju biti strpljivi. I u ovom odronu od igre vide se neka dodavanja koja razbijaju linije suparnika, i sve će to biti puno bolje.
Puno je novih igrača koji jednostavno nisu imali ni vremena shvatiti što se traži od njih. Hugo i Edgar su pojačanja. Jednostavno se to vidi po samom postavljanju i odigravanju lopte čak i jučer. Samo će trebati vremena.
Kako smo i prije pisali, Garcia je mlad i perspektivan trener, vidi se njegov rukopis u dobrim stvarima, ali jednostavno nije lumen koji se snalazi u izuzetno teškom trenutku sezone. Da je takav ne bi ni završio u Splitu, zar ne?
Sav nered od prije u disbalansu momčadi, kašnjenju pojačanja, puno igrača s reprezentacijama i gustom raspored su jednostavno stvari s kojima se nije prije susretao, a sad su odjednom stigli u njegovo naručje. Treba izdržati ovaj težak početak.
Igrači mu moraju dati ruke jer kad i oni odigraju razmišljajući više o tome što treba raditi u organizaciji igre, a ne kako i spriječiti suparnika dobijemo ovo što smo gledali jučer.
Jedno veliko ništa.
A gdje ćeš bolje prilike za ispravak nego dobiti Dinamo.
