Već nakon drugog kola nastavka prvenstvene sezone praktički je sve jasno oko prve pozicije. Hajduk nema kvalitetu za biti prvak, VAR u Hrvatskoj nije digitalna tehnologija nego vjera, a Dinamo će i dalje imati utakmice koje su praktički šetnja.
Prvo o Hajduku. Na pitanje o sustavu treneri danas najčešće koriste izlizanu poštapalicu „nije bitan sustav nego način igre“. Nažalost, pokupe je s kakvog seminara ili od kojeg uvaženog kolege i ponavljaju dok uši ljudima ne iskrvare. A u stvarnosti, za korištenje iste, bitno je ono što imate u momčadi i koliko ste je organizirali da bi se koristili pojedinom formacijom. I zaista, što je klub bolje složen, manji je utjecaj samog sustava.
Leko je počeo prvenstvo rečenicom „trebamo 4-5 pojačanja“. Normalno, dobar je trener, bio je prvak Belgije i igrao je grupnu fazu Lige prvaka. Za doći tamo i igrati konkurentne utakmice zna što treba. I vidi kako to u Hajduku trenutno nema. Međutim, ipak se odlučio za možda najteži sustav. Solidne pripreme, dobra uvertira sa Šibenikom i odlični treninzi su mu tu vjeru učvrstili. Isto je pokušao čak i preko medija, prenijeti na igrače. „Odlično treniramo“, „bitno je da igrači vjeruju u ono što radimo“…
Samo u životu ne ide baš tako. Samopouzdanje je jako bitno, ali je bitnija (ne)kvaliteta.
Ovaj težak poraz protiv Istre, i još gore, način igre pojedinaca i reakcija klupe, ostavit će traga. Vidjet ćemo hoće li Leko inzistirati i dalje na 3-5-2 ili će stati na loptu. Pokušati opreznije. „Tri-pet-dva“ je odličan, moderan, atraktivan, brz, možeš dominirati ligom i skupinama Konferencijske lige, ali trebaš igrače i sazrijevanje. Pri tome svaki se trener susretne s otporom jer je potreban veliki intenzitet trke. Nije kao drugi sustavi gdje se igrač može i malo šlepati, odmarati. Potpuno te kao individualca ogoli. Koliko znaš i možeš u svakom segmentu igre. Ovdje odmor i nesnalaženje znači poraz od Istre 1961 s visokih 3-0.
Klupa Hajduka je samouvjereno ušla u utakmicu. Očekujući napredak u igri u odnosu na prošlo kolo, toliki da neće morati misliti o protivniku. Jako su se prevarili. Istra 1961 je gulila jedan po jedan sloj samouvjerenosti. Iako imamo priliku čitati kako je domaćin odlično organizirana ekipa s najboljom obranom lige, budimo realni. Šesti su na tablici. Ispred njih su Varaždin i Slaven. Nije Hajduk igrao protiv Barcelone.
Gonzalo Garcia je odličan stručnjak. Lijepo je vidjeti tako složenu ekipu koja je svjesna svih svojih nedostataka i vrlina pa koristi sustav koji je najbolji za ono što ima. Za razliku od Šibenika nije puštao bočne stopere Hajduka (pročitati prošli tekst, dio o Prpiću) već je s trojicom igrača zatvarao te koridore. Tjerao je loptu bočno. U uzak prostor Melnjaku i Sahitiju. Koji su dali ruke nepreciznim dodavanjima (60% točnosti).
Rečenica Leke o „10 metara gore ili dolje“ najbolje se vidi kod Sahitija. Momak je odličan kad ima slobodan prostor ispred sebe. Igre u Šibeniku su ga i vratile u Hajduk jer mu je puno lakše igrati na kontre. Ni u Hajduku nije bio loš kad dolazi iz trka u lice igrača, a posebno je dobar s tom svojom energijom koju prenese i na suigrače. Na ovoj poziciji u 3-5-2 je kao probušena guma na autu. Ide, a ne ide. Kako u napadu, tako i u obrani. Iza je bio kao čunj oko kojeg je trebalo samo proći.
Borevković je na širokom prostoru bio izgubljen. Lasom ne bi uhvatio protivnika. A Garcia je upravo na to igrao. Tjerao brze igrače na bok koje su potom proigravali dugim dodavanjem u prostor.
O igri Kalika govori samo 37 dodira s loptom u 75 minuta igre. S druge strane Krovinović je imao 66 i 5 ključnih dodavanja. Kalik nije imao nijedno. Naravno, „pomoć“ je imao u igri Sahitija, Simića i Grgića.
Grgić je ostao kao stup u sredini između 3 napadača domaćina, ne sudjelujući uopće u izgradnji igre, što najbolje opisuje 31 dodir s loptom. Naravno, to je i bila Lekina taktika kako bi suzio tu prednju trojku, ostavljajući više prostora bočnim igračima. Koje su nažalost pojeli domaćini.
Krovinović je opet imao dobre brojke, najbolje od Hajduka, ali je to ipak premalo za igrača takvog kalibra. Ovaj put opravdanje ima i u svima ostalima.
Mlakar je ovaj put imao ulogu napadača koji se spuštao ispod Livaje, ali je za razliku od Livajina 44 dodira protiv Šibenika imao samo 20. Uz 4 točna dodavanja. Četiri. Livaja je jednostavno tom sporom i nepreciznom organizacijom igre bio ugušen.
Sentićeva reakcija kod prvog gola još jednom pokazuje da je daleko od forme potrebne za biti Hajdukova jedinica. A i Prpić mora još pure jesti, što je i normalno za mladog igrača.
I kad se sve nabroji poraz je i više nego zaslužen.
Hajduk je naišao na drugačiju taktiku od one što su vidjeli na pripremama i kontra Šibenika, i razbili su zube o čvrstu prepreku. Kako trener tako i igrači. Nakon prvog poluvremena Leko je trebao uvidjeti sve probleme koje ima, ali ga je zavarao period dobre igre.
Za ovaj sustav treba puno više iskustva igranja istoga, znanja i energije za prilagodbu različitim postavkama suparnika. A to dolazi s vremenom. Za što će se odlučiti Leko, inzistirati ili se prilagođavati? Vidjet ćemo.
Nikoličius tu treba svoj posao odraditi. Benrahou je dobar prototip. Brz, snalažljiv i tehnički jak između linija. Bez obzira na podrugivanja odakle i kako dolazi, vidjelo se već na prvim dodirima razlika od svega što Hajduk ima u kadru. Ako ga ozljede zaobiđu mogao bi biti ugodno iznenađenje.
Očajan šlag na ovu lošu tortu stigao je u 86. minuti kad Leko u igru uvodi Kalinića i mijenja sustav.
Oko Hajduka sada nastupa očaj. Nitko ne valja, mijenjaj trenera, što radi sportski direktor… Ne. Ovo je samo jedan normalan slijed događaja u kojem se igrači nisu snašli u postavkama trenera. Svakim lošim potezom gubili su samopouzdanje i tonuli. I bili puno gori nego što to stvarno jesu.
Koja rečenica i o VAR-u. Pratili smo sami začetak te tehnologije, pokusno, o početku još od inzistiranja iz Nizozemske 2014. godine. Danas, 9 godina kasnije VAR se zasniva na vjeri i vračanju. Suci u sobi kao da imaju kokošje kosti, dlake žabe i suze kornjače. Kad sve bace i izmiješaju odlučuju. I nemojte ni trenutak sumnjati kamo će prema Hajduku ti centimetri odlučivati. I onda imamo izjavu samozvanih stručnjaka na TV-u: „Vjerujmo sucima.“
Čekajte, Hajduk bi stvarno trebao vjerovati sudačkoj organizaciji i njihovoj „odokativnoj“ procjeni zaleđa, nakon više od desetljeća kriminalnog masakra na nogometnim terenima, dokazanog i u sudskim procesima. To što smo gledali nije VAR. Nazovimo ga pravim imenom, „varana“, smijurija.
I za kraj, gledali smo još jedan prijateljski susret Dinama i Lokomotiva s ukupno 9 prekršaja.
Hajduk jednostavno nema šansu biti prvak. Prvenstveno zbog svojih slabosti, a onda i svega ostaloga.
