Karakterom. Tek kad se napiše tekst o zečevima, na teren izađu lavovi. Bila je milina gledati Hajduk od prve minute do posljednjeg sučevog zvižduka. Kad je tako, onda se protivnika ne pita ništa, ma tko bio s druge strane.
Ni da je Istra imala 30 utakmica bez poraza na Drosini – umjesto 16 – ni da su bolja momčad nego što jesu, ne bi bilo važno.
Šego i Almena bili su dva junaka, s pogocima i najboljom igrom, ali teško je ne istaknuti cijeli kolektiv. Nema tu više potrebe objašnjavati ni malom djetetu razliku između pristupa protiv Vukovara i jučerašnjeg Hajduka.
Sustav s trojicom u obrani tada je bio pogrešan potez – Garciji i stožeru to je bilo jasno. Povratak na četvoricu iza bio je logičan, očekivan – i ispravan.
Posljednja linija odigrala je kao sat. Mlačić i Šarlija bez greške – prvi sa 6/8 osvojenih duela i 8 otklonjenih opasnosti, drugi s 4/6 duela i 30/31 točnih dodavanja. Hrgović je dodao asistenciju, a Hodak izgledao kao prekaljeni bek.
Najvažnije: Hajduk u niti jednom trenutku nije bio ozbiljno ugrožen.
Vrijedi istaknuti i Ivušića – skupljene visoke lopte, pravovremeni izlazak s crte, igra nogom. Sve na mjestu.
I ono malo opasnosti koje su nastale, proizašle su iz izgubljenih lopti Pajazitija i Rebića.
U vezi su Krovinović i Pajaziti odradili lavovski posao – bili su i osigurač prema natrag, i veza s napadom. Nije to bila više ona preplašena sredina koja se skriva u kruženjima i vraćanju lopte unatrag.
Disali su Istrijanima za vratom – nije bilo metra slobodnog prostora.
Istina, Pajaziti je imao nekoliko izgubljenih lopti, koje su mogle završiti loše, ali srećom nisu. Lopta jednostavno vrati sav taj veliki trud. I statistika to potvrđuje: 10/14 osvojenih duela i 95% točnih dodavanja. Krovinović 6/8 duela, 86% dodavanja. No važnije od brojki – stalna prisutnost, agresija i pametno postavljanje.
Rebić je imao dosta grešaka, djelomično iz želje da pokaže kako je još uvijek onaj stari. Neka dodavanja ne moraju biti iz prve. Snaga mu se vratila, ali još se traži onaj fini osjećaj za loptu. Doći će s vremenom.
Njegovo zalaganje je bilo izvrsno – mladi oko njega mogu samo rasti. Njegove povratne trke bile su za svaku pohvalu. Imao je čak 20 duela.
A onda – Pukštas. Nevjerojatnih 28 duela. Ta brojka sama po sebi govori o želji s kojom je cijeli Hajduk istrčao. Pokazati svima da postoji taj veliki “K”.
Istina, Rebić i Pukštas nisu dobili većinu tih duela – često su bili u lošijoj poziciji zbog svojih lošijih dodavanja ili stizanjem za pokriti duboko u obrani. Ali ginulo se za svaku loptu.
Za kraj – najbolji dvojac.
Almena. Krilo s 91% točnih dodavanja, samo 3 izgubljene lopte, 5/7 osvojenih duela, 3/4 uspješna driblinga, 4 udarca prema golu, 2 ključna pasa i – pogodak.
Vrhunski. Dugo nismo vidjeli takav doprinos pojedinca, a posebno na toj poziciji. Mogao je i bolje da su ga suigrači u nekim situacijama bolje ispoštovali – posebno Šego.
Ali Šego ima alibi. Igrao je kao pravi centarfor, gladan golova jer je i dobio tu poziciju. Opravdao je s dva pogotka. Onaj drugi je novi dokaz kako lopta vrati silan trud.
Međutim, ima još nešto bolje kod njega što se neće naći u statistici. Odličan presing na koji su se ostali samo nadovezivali. Pametnim kretanjem zatvarao je prostor. Imao je i 10 duela. Baš odlična utakmica.
Najviše pohvala na kraju zaslužuje onaj tko je sve ovo i nacrtao. Garcija (i njegov stožer). Prvo za povratak na četvoricu otraga, ali i za postavljanje Šege i Rebića na ove pozicije, kao i uvrštavanje Hodaka u prvih 11. Svi oni donijeli su potrebnu agresiju i energiju – koja se proširila na cijelu momčad. Uostalom, vidjelo se po stilu igre što je tražio od njih. Umjesto one “kenjkave” najave dobili smo lavove što navijači čekaju već mjesecima.
Dakle, po samim epitetima jasno je kako je ovo bila daleko najbolja utakmica Hajduka pod Garcijom.
Bio je dostojan svog imena.
