Možemo mi pisati o sportskim taktikama, greškama, idejama, željama, uvjetima, ali ključ koji sve navedeno povezuje je ljudska priroda. Ako gledate naš podcast “Iza Pjace” više puta je Stipe Plazibat, kao bivši igrač, napominjao “mi ne znamo što se događa u svlačionici, a svi s tribine pametuju tko treba ili ne treba igrati”. Istina, on je to govorio u kontekstu odabira sastava, a ne problema koji se daju iščitati iz riječi trenera.
Izrekavši ovu rečenicu iz naslova, na sinoćnjoj medijskoj konferenciji, Karoglan je između redova dao svima do znanja kako je Hajduk titulu izgubio davno prije utakmice s Dinamom.
Ono što je Rijeka uspjela, Hajduk nije. Hajduk nije stvorio tim ljudi kojima je titula sve u životu kao što je navijačima. I to je ta nit poveznica koja spaja sve tvoje nogometne i ljudske kvalitete.
Pri tome Karoglan ne bježi od svoje odgovornosti, ali želi da se jasno razluče neke stvari. “Izraziti krivac za sportski sektor sam ja. Mogu se itekako pogledati u ogledalo. Samo dva poluvremena u mom mandatu su loše odigrana.” Dakle, on je prilično zadovoljan izvedbama svoje momčadi s obzirom na to nešto što se događa, ali shvaća da kao trener nije pronašao načina popraviti tu neku grešku, što je isto u opisu njegovog posla.
I nije prvi puta da se ova stvar Hajduku događa. Čak i ove sezone. Nekad uzrok može biti i sam trener apsurdnim treninzima, smiješnim taktikama, namjernim izostavljanjem iz igre pojedinaca ili nerazumnim zahtjevima na terenu. Nekad je to nezadovoljstvo plaćama ili uvjetima rada pa je Karoglan jasno između redova provukao da im “nije nedostajalo ni ptičjeg mlijeka” kako razmišljanje ne bi krenulo u pravcu uprave.
Čak se pokušavalo krpiti situaciju s “team buildingom” više puta. Danas, nakon sinoćnje presice znamo kako je sve to bilo samo popravljanje rasutih kockica. Probao je Karoglan u prethodnim utakmicama i vikom u svlačionici i pomirljiv tonovima i vraćanjem pojedinaca kroz igru. Ali jednostavno nije išlo…
Dakle, što je. Ne znamo niti nas pretjerano zanima. Taj dio odgovornosti moraju snositi predsjednik i sportski direktor koji su slagali ovu momčad. Negdje su debelo promašili. Za proračun koji je debelo veći od Rijekinog mi imamo sličan broj bodova u prvenstvu kao i prošle godine i vjerojatno ćemo završiti kao treći. U vrijeme kad je Dinamo nikad gori.
Zašto ima toliko ozlijeđenih? Zašto se nakon ozljeda ne zna tko se kada vraća? Jesu li time neke od ozljeda “ozljede”? Kako je moguća tolika nedisciplina u igri kod pojedinaca? Zašto je smijenjeno toliko trenera u tako kratkom roku? Kako Rijeka iznova, u potpunom rasulu, uspije sastaviti momčad s karakterom za postati prvakom? Jedan od najboljih primjera je Odjidja. Skupo plaćen, ali je čovjek došao voditi neku svoju politiku. Nabacano je tu mnogo različitih karaktera koji se jednostavno ne mogu ili ih treneri ne znaju spojiti u jednu zajedničku cjelinu. A mjesta u prvom sastavu ima uvijek točno, 11.
Karoglan se u svemu tome nije snašao. Kao ni prethodni niz trenera. Nije uspio sve povezati. Pri tome bi morao ipak biti i malo kritičniji prema sebi što se tiče igre. Bez obzira na sve Hajduk je igrao loše više poluvremena. Koji god sastav izvede na teren, uz sve probleme, ne možeš se mučiti protiv cijele lige. Vrlo malo je i pobjeda Hajduka bilo zadovoljavajuće tako da smo raspali suparnika. Premalo je bilo automatizama u igri koje ovolika kvaliteta igrača mora pokazati.
Sinoć nogomet samo vrati za sve ono što se događa iza kulise. Hajduk je bio bolji, ali neće te gol. Dinamo je iskoristio svoju jednu “nešansu” i održao se iznad vode.
Karoglan i sam ističe zadovoljavajuće igre Prpića, Hrgovića, Kleinheislera i Krovinovića (zaboravljajući Sigura i Moufija). Dinamo je bio poprilično zaustavljen iako treba priznati kako su igrali “koliko su trebali”, a i nisu u nekoj posebnoj formi. Te priče o tome “koliko su trebali” stoje u slučaju da Hajduk nije imao nikakve prilike, ali da Hajduk zabije iz svoje 3 izrazite govorilo bi se o nadigranom suparniku. Hoxhu, Kaneka, Baturinu i Ademija se nije vidjelo, Theophile i Pierre su imali svojih grešaka, Ristovski je odigrao prosječno. Mišić i Petković su bili ta snaga koja je p(r)ovukla Dinamo do pobjede. A pobjeda je uvijek zaslužena bez obzira što Karoglan izjavio nakon utakmice.
Kako dalje?
Vrlo teško. Može li taj kadar koji je zdrav, svjež i željan pokazati nešto više, povući prema osvajanju još jednog kupa? Moguće. Pokazali su i jučer da su bolji od ovako lošeg Dinama, ali ne toliko da se mogu vratiti iz rezultatskog zaostatka. Kup je ove godine još bitniji jer donosi plasman u kvalifikacije za Europsku ligu.
Što s Karoglanom? Pitanje je za sportskog direktora i predsjednika. Vrlo teško novi trener može nešto promijeniti u glavama igrača u samo tri dana. Može kao kakva šok terapija, ali je jako upitan krajnji rezultat. Više kao priprema za iduću sezonu.
Samo, zar stvarno mislite da sportski direktor i predsjednik to mogu. Već mnogo puta do sada smo bili svjedoci izvlačenja pojedinca nasumično (čak je i predsjednik uzeo sebi za pravo da bude struka) kao iz kakvog šešira ždrijebom, umjesto dubokim promišljanjem, što Hajduku stvarno treba prema kadru kojeg imamo. Zbog toga se i dogode trenutni problemi. Lijepiš lijepe sličice po zidu, ali na kraju nemaš lijepu sliku.
Na primjer dobiješ gomilu karaktera koji smatraju da su oni baš ti koji trebaju igrati, a ne igraju. I treneri se putem pogube.
Uostalom, upitno je i da se donose takve ključne odluke za iduću sezonu ako pojedinci neće ni biti na čelu kluba.
Jedno je uvijek sigurno, Hajduka neće napustiti ono najvrjednije, njegova vjerna publika. Godine prolaze bez prvenstva, cesta je duga kao do mjeseca, ali nema odustajanja. Svaka sezona je novi izazov, pohod hramu nogometa na Poljudu i onim manjim hramovima na gostovanju. Bez obzira na sve:
Dao sam ti dušu
srce sam ti dao
ništa više nemam
al’ mi nije žao …
Ni zazivanje vjere ne pomaže, uz toliko pojedinačnog nadanja i molitvi. Jednostavno, treba biti najbolji na svim poljima, a onda će te i onaj s neba pogledati. Uostalom, i drugi imaju ista takva nadanja i vjeru, samo su oni možda iskreniji prema sebi i bogu.
Nogomet neće stati. Igrači, treneri i uprave se mijenjaju stalno od 1911. godine, ma Hajduk kao klub stoji i stajat će, na nikad čvršćim temeljima.
Ostaje uvijek nova sezona koju treba odraditi uz iskustvo i naučeno iz svih grešaka (i) ove.
Zastave i glave visoko gore!
