Kako će sad ovu lošu partiju Hajduka objasniti oni koji su dobre objašnjavali rasterećenošću i igranjem Livaje? Jednostavno je, nema to veze s njihovim argumentima nego s igrom i suparnikom.
Nažalost, Hajduk nije protiv Gorice bio na razini prethodnih utakmica. Razlog je Carevićeva prilično dobro pročitana igra. Zgusnuo je sredinu, a ostavio krilima malo više prostora, računajući na slabu prodornost Brajkovića i Šege, kojima treba daleko više vremena nego na primjer Rebiću i Almeni koji su tehnički i brzinom puno bolji.
Naravno, nije to samo do njih već i do sredine i bekova koji im nisu omogućili napraviti veću razliku.
Hrgović se vratio nakon ozljede što se vidjelo i u igri. Samo tri centaršuta bez ijednog pogođenog, bez ključnih dodavanja, a čak 94% točnih. Nije imao niti jedan duel. To dovoljno govori i o Gorici. Gosti su došli odigrati svoju kompaktnu formaciju, a naprijed ako se nešto dogodi. Dogodilo se nije ništa. S obzirom na to da je Šego onaj koji popunjava mjesto Livaje kad ga ovaj isprazni, Hrgović je taj koji je trebao imati veliki broj kontakta s loptom, a nije.
Opet, nije ni on sam kriv za to. Krovinović je bio u svom „rikvercu“. Zadanom od trenera. Sigurnost kao prvi zadatak, 56/58 točna dodavanja (97%), 6/7 dobivenih duela. Sjajne brojke. Dva ključna dodavanja, dva udarca u gol. Nije ni njemu Hrgović značajno pomogao pretrčavanjem i otkrivanjem. Šego je bio sakriven. Nije da nisu radili na terenu, odradili bi zadane zadatke, ali je nedostajalo imaginacije, kreacije, odlučnosti i brzine. Samo to.
Ista stvar je bila s druge strane. Brajković nije bio ni blizu prethodnih utakmica. Previše krivih kretnji i loših odluka. Progresija lopte 11 m, a u Puli 100 m. Najlošije ocijenjen. Ali, u duelima 6/9. Odgovoran. Međutim, ni on nije sam kriv. Pajaziti je imao 91 m progresije prema 171 m iz Pule.
A zamislite, Livaja se dobro kretao. A Hajduk je loše igrao. Kako to. Zato što nikad jedan igrač ne može biti zaslužan za dobre igre. Progresija njegove lopte je bila -19 m. Što je i očekivano s obzirom na špondu koju igra.
E sad, kad se sve ovo zbroji nije li ona Garcijina greška oko izmjena u Puli naplaćena i na ovoj utakmici. Ne, nije ovdje bio kakav ubilački ritam pa da netko nije mogao istrčati nešto već jednostavno u glavi igrača se stvori film da nije potrebno riskirati.
Što se tiče gostiju imate hvalospjeve za momčad koja je Dinamo dala tri gola (a primila šest!?), što Hajduk nije šest godina. Dođu u Split i imaju jedan opasan napad. Jedan. Apsolutno ništa nismo vidjeli osim obrambenog središnjeg bedema.
Taj rani gol Livaje je ustvari odredio cijeli tijek susreta. Hajduk je kao i u nekim prethodnim utakmicama nakon toga zaigrao opreznije, bez puno rizika jer je vidio da ovakvi gosti mogu samo slučajno doći do 16 metara, a kamoli priprijetiti. Bili su odlično odradili obrambene zadatke. Ipak, bila je potrebna jedna odlična Silićeva obrana na samom kraju za zadržati pobjedu.
Na samom kraju smo vidjeli ulaskom Rebića koliko znači pravo krilo kad je obrana gostiju tako stisnuta u sredinu. I ta izmjena je opet bila kasna, Garcia ga je trebao uvesti na poluvremenu. Ali dobro, i on se vraća nakon ozljede.
Gorica je još jednom pokazala da Hajduk ima itekakvih problema s probijanjem takvih obrana ako nema Rebića i Almene. Drugi igrači moraju dati znatno veći doprinos i igrati s malo više rizika, umjesto stalnih resetiranja napada. Nažalost, današnji treneri se ježe takvih pomisli jer to znači i veći rizik po obranu. Ali ako nećeš probavati u ovakvim utakmicama sjetit ćemo ih se kad nekakav Dinamo City pogodi s 30 metara neobranjivo.
