Taman kad pomislimo da je Hajduk sjeo u tračnice koje vode ka tituli stigne novo razočarenje. Poraz na Rujevici je bio gotovo bez ispaljenog metka s velikim problemima u igri. I u najavi smo napisali kako sigurno nećemo gledati rapsodiju na terenu, ali ovoliku količinu bezidejnosti i nemoći ipak nismo očekivali.
Najpošteniju izjavu je dao Elez nakon utakmice: Pobjedu nismo zaslužili i ne događa se ovo prvi put, treba nešto mijenjati. I kad uzmemo posjed, samo vrtimo okolo. Nedostaje nam dominacija, prilike.
Leko je na Rujevicu u sastav uvrstio Kalika i zbog ozljede Uremovića Eleza. Nije se odlučio za kombinaciju Žapera i Sigura već je išao za prokušanim. Zamjenom figure za figuru. Kalik je mijenjao nezainteresiranog Odjidju, a trener Hajduk nije puno dobio s tim.
U otvaranju utakmice stativa Melnjaka je najavila dobru predstavu Splićana koja se nije dogodila. Rijeka je presingom u prvih 20-ak minuta pojela Hajduk na terenu. Tu se ponovio onaj stari problem, organiziranog izlaska iz visokog pritiska protivnika. Sve se svodilo na “kendu” put naprijed. Rijeka je tada imala posjed od 68%. Uz to dvije situacije po utakmici, standardno pokloni Elez, iako su stoperi bili i najbolji dio momčadi na ovoj utakmici. Opet su pokazali istu požrtvovnost kao protiv Dinama, imali su šest blokiranih šuteva. Najviše problema je Moufiju radio Pjaca na boku. Uz to, nikakve pomoći prednjeg igrača nije imao.
Nakon početnih 25 minuta Hajduk je preuzeo posjed jer Rijeka nema kvalitetu odigrati visoki presing predugo. Linije su im počele pucati, posebno nakon što su stoperi Hajduka počeli koristiti sredinu za izlazak iz obrane umjesto dosadnog Lekinog “na bok, na bok”.
I tada kad bi i izašli iz svoje polovice Bili bi stali?! Kao da im je netko rekao 0-0, bez ikakvog rizika, bod je kao kuća. Istina, nitko ne bi bio nezadovoljan bodom, ali da baš povučeš ručnu kočnicu i kad možeš nešto napraviti ne očekuje se od momčadi koja pretendira na titulu prvaka. Uostalom, nogomet vrati kako se odnosiš prema njemu. Balun će ti sigurno ući u mrežu. Ovako ili onako.
Benrahou je bio razočarenje, a Livaja bez pravog baluna. Kako će ga i dobiti kad igramo plašljivo.
Već kraj prvog poluvremena je najavio pobjedu Rijeke koja je hvatala zrak na momente, ali je udarac Pašalića završio na gredi.
Leko na poluvremenu vadi Kalika iako je i Benrahou trebao vani. Možda čak i prije. Ulazi Trajkovski kao igrač koji čini razliku. Nažalost, i njega je zakočila ovakva igra.
U početku drugog poluvremena smo gledali poznati “kružni Hajduk”. Vrti, vrti, vrti, ali bezidejno put naprijed. I uslijedilo je neminovno, nesretni penal nakon glupog prekršaja Moufija.
Da je Hajduk napadao tako, s više pritiska i okomitosti kod posjeda isto bi se dogodilo Rijeci. Pašalić, Fruk i Pjaca su davno bili izdušili još kod onog početnog presinga.
Leku i igrače je jednostavno zavarala ta “stabilnost posjeda”. Nakon gola su vidjeli koliko je to u stvari bila slabost. Apsolutno smo bili bez ikakve opasnosti po gol Rijeke. Tek dva udarca smo uputili u drugom poluvremenu. Od čega onaj Čuića na samom kraju kao najopasniji. Puno premalo.
Šteta. Hajduk se jednostavno ne ponaša kao potencijalni prvak. Leko se uljuljao u sigurnost obrane i događa mu se već treći poraz na sličan način. Balun vrati. Nije Rijeka toliki bauk niti je puno više pokazala u ovoj pobjedi, ali je pokazala više želje i htijenja.
Šarlija, Melnjak, Lučić i Žaper su bili nešto bolji od ostalih.
Zašto se to Hajduku opet događa nejasno je. Leko mora mijenjati neke stvari. Svakako igrati s malo više rizika ako vidi da ovoliko kaskamo u napadu. Osim ako stvarno ne možemo ili ne znamo više. U tom slučaju nećemo biti prvaci ma koliko mi to željeli.
Užasno razočaravajuće izgleda da s dvije pobjede nad Dinamom nismo prvi, a ni drugi ako oni dobiju zaostale.
