Jednako kao što smo pisali kad je Istra dobila na Poljudu, tako i danas možemo da je pobijedila momčad koja je to zaslužila. Hajduk nije odigrao dobru utakmicu, a Rijeka je bila očajna.
Nevjerojatan je taj strah u igračima kojima se odsjeku noge na Poljudu kad je bitna utakmica. Svaki put se navijači nadaju kako je prethodni put bio valjda zadnji da se to dogodilo. Ali ne. Uvijek je isto. Već u prvih pet minuta Hajduk dva puta griješi u samom iznošenju lopte i neka druga Rijeka bi već tada vodila. Ova današnja s Frukom van forme, ali i prazna od utakmice s Omonijom je bila bezopasna.
Nakon toga je Hajduk od straha igrao još opreznije sa spuštanjem Huga u zadnju liniju pa su gosti izgubili taj okidač za opasnost. Domaćin je imao veći posjed, više ulazaka u posljednju trećinu i dvije odlične prilike u prvom poluvremenu. Šego 1 na 1 sa Zlomislićem i Brajkovićev loš šut. Rijeka ništa. Inače, pogledajte reakciju vratara Rijeke nakon kontakta i sve će vam biti jasno. Da je bilo na suprotnoj strani Bel bi hladno svirao, a pogotovo da su u pitanju kakvi modri dresovi. VAR se ni tada ne bi uključivao, kontakt je postojao pa šta da ga je igrač malo više naglasio od potrebnog. I nitko ne bi protestirao. Samo i Šego je odavno trebao naučiti da se Hajduku ne sudi na isti način i da mora zabiti gol, preskočiti prepreku dodatnim naporom, ali to je već neka druga priča.
Inače, već nakon prvih pogrešaka počeli su zvižduci domaćim igračima, a kulminacija je stigla u 37. minuti. S obzirom na greške u otvaranju utakmice i onaj težak poraz u Rijeci, napad se pokušavao organizirati još opreznije nego inače, a publika zviždi. Samo se tjeralo igrače na srljanje iz kojeg Rijeka može kući pjevajući. Samopouzdanja je potpuno nestalo.
Srećom Hajduk ima taj bonus, Torcidu, koja pjeva pozitivno i daje podršku i kad ne ide dobro.
Osim ovoga, i visoki presing Hajduka je kaskao. Mnogi su pričali opet o Livaji kao problemu, a u stvarnosti je Sanchez nadigrao Garciju u ovom segmentu. Pripremio je momčad na poznato Hajdukovo usmjeravanje napada. Sigur nije mogao toliko visoko pritiskati svog igrača pa bi se njegovim “kašnjenjem” otvarala rupa koju je Rijeka pripremila za sljedeći duel gdje bi Šarlija “kasnio” pa bi napadač ostavljao loptu Fruku. Srećom Fruk nije onaj Fruk, a ni Rijeka ona Rijeka.
Ključni trenutak se dogodio u 44. minuti kad Petrovič đonom visoko udara Huga i zasluženo dobija crveni karton. Nevjerojatna je bila reakcija suca Bela. Pušta opravdano prednost (ako nije vidio start za crveni) koju Brajković ne koristi i gosti mogu u kontranapadu zabiti gol. Iako su i sami u početku napada zastali očekujući kako će čovjek u crnom prekinuti akciju zbog ozljede. Ako i nije vidio težak prekršaj za crveni karton, a je za žuti, radi sebe mora zaustaviti igru. Ovako da je Rijeka dala gol u kontranapadu bio bi još veći problem. Sjetite se samo koliko puta ste vidjeli u HNL-u suprotnu situaciju, da se Hajduku zaustavlja napad.
Ovako, luda reakcija trenera Sancheza bi bila još luđa. Valjda bi tada trčao do suca na drugu stranu terena. Njegovo divljanje ni njemu nije bilo jasno pa se kasnije svima ispričao. Nakon ovoga nisu čudni ni oni problemi koje je imao u povijesti. Isto tako, možda je tako lakše shvatiti mlade igrače i njihove greške na terenu kad je i treneru toliko tenzija u glavi.
U drugom poluvremenu se očekivala lagana egzekucija prednosti Hajduka. Ulazak Marešića umjesto Šarlije je bio logičan. Kao i izlazak Fruka. Već prve dvije akcije Bilih kroz sredinu su mirisale na nešto ozbiljnije, ali ništa značajno se nije dogodilo. Kasnije je Rijeka korigirala obranu sužavajući taj prostor, ostavljajući više slobodne bokove za beskrajno i nepripremljeno centriranje.
Međutim, Hajduk kao Hajduk. Jedini način na koji te netko može iznenaditi s igračem više je duga lopta na brzonoge napadače i ulazak iz drugog plana suigrača. I to se dogodi ne jednom nego dva puta u jednoj minuti. Silić je spasio u oba slučaja i postao zasluženo igrač utakmice. Opet je kriv gubitak koncentracije uz nestrpljivost, ovaj put povučeni dobrim početkom poluvremena.
Naravno, reakcija Bilih je bila kao u prvom poluvremenu. Beskrvno. Opreznije nego što je trebalo. Ipak Brajković i Šego prijete po gol Rijeke, ali bez uspjeha. Nakon toga 20 minuta ničeg do jedne oduzete lopte Marešića i asistencije Livaji za konačnih 1-0 (hvala i Radeljiću). Zanimljivo, veselili su se i oni što su negodovali na tribini.
Da se ludilo ove utakmice ne završi samo na navijačima koji zvižde svojima iako Rijeka nije do tada stvorila priliku, sucu Belu koji kontakt u kaznenom prostoru gleda na svoj način ovisno o boji dresa i skoro dopusti gol Rijeke kod crvenog kartona, histerije Sancheza na klupi i Radeljića koji se svađa i kvari zaleđe, pobrinuo se Sigur koji neshvatljivo trči po loptu u mrežu nakon Livajinog gola da nastavi obračun s Radeljićem pa na kraju i pljuje u njegovom pravcu. Valjda mu je još htio istrljati nos za grešku prije umjesto da se veseli sa suigračima i kasnije ovome nasmije u lice. Ovako ga vjerojatno neće biti tri utakmice. Teško shvatljiva glupost.
Na kraju kad se sve zbroji ružna utakmica, ali tko te pita. Hajduk standardno preplašen i uspavan svojom kontroliranom igrom kojom pokušava kupiti samopouzdanje. Međutim, pobjeda je zaslužena jer je u svom tom ludilu bio bolji za taj jedan gol. Petrovič je dobio crveni, Silić obranio dvije prilike, Marešić oduzeo loptu i asistirao Livaji koji pogađa. Sve u korist Hajduka. Samo je Bel navlačio suprotno. Srećom, nije uspio.
Inače, Sigur je dobio sve duele, kao i Marešić koji je imao čak 7 progresivnih vođenja (s ukupnom progresijom 210 m) i ono ključno oduzimanje i asistenciju. Novopečeni hajdukovac je imao uz svu tu progresiju samo tri pogrešna dodavanja i bit će sjajno pojačanje za ovu igru kao još jedno rješenje izlaska iz presinga. Eventualnim zatvaranjem njega veliki prostor će dobiti Hugo i spuštena „osmica“ na drugoj strani.
Raći je odigrao odličnu utakmicu. Dobio 6 od 7 duela na tlu uz 95% točnih dodavanja. Pukštas je opet preorao teren, a zadnjih 10 minuta kad svima motori dobro dime za njega utakmica kao da tek počinje. Osam od 12 duela je dobio uz dva ključna dodavanja.
Rijeka nije uspjela u svojoj namjeri da ubije još jednu utakmicu kao onu s Dinamom, s 0-0. Tada se isto pričalo o očajnom derbiju pa eto nije se modrima zviždalo, a ni domaćinu. Jednostavno je, to su utakmice u kojima je bitan samo krajnji rezultat. I gdje bi trebalo svoje podržati do zadnje minute. Navijanjem im pomoći da izađu iz rupe u kojoj se nalaze, a ne ih opteretiti negodovanjem. Ipak i psiholog bi trebao poraditi s igračima. Jednako kao što više ne dolaze na pozdrav na kraju utakmice dalje od centra, što smo zazivali oduvijek, tako bi se trebali ponašati i na zvižduke. Igraš svoju igru.
Za kraj, ovaj 1-0 vrijedi jednako kao i onih 0-5 na Rujevici, tri boda. Hajduk sada bježi Rijeci nevjerojatnih 14 bodova (a kriza je kao i uvijek samo na Poljudu) i gotovo je osigurao “wildcard” za Europsku ligu 13 kola prije kraja prvenstva. Taj bonus će se aktivirati u slučaju da Dinamo osvoji prvenstvo i kup. Ipak, ovom pobjedom Bili su produžili i nadu u borbi za titulu.
Razlika od 5 bodova je dostižna, ali bez skidanja tih stalnih kočnica u glavama igrača bit će kao i uvijek nemoguća misija.
