Dočekali smo i taj dan. Osim derbija prvih momčadi, sada imamo i derbije drugih momčadi Hajduka i Dinama u istom rangu natjecanja. A taj rang je takav kakav je.
Druga HNL je ipak prilično niži kvalitativni rang u odnosu na HT Prvu ligu. I po pitanju igre i igrača. Pa Bože moj, zato i je druga liga. Takva razlika postoji svugdje u svijetu, ali ono što upada u oči je da ritam HT Prve lige nije na nekoj razini, a tek što reći o Drugoj HNL? Za razliku od recimo njemačke druge lige (2. Bundesliga) gdje je ritam skoro isti kao u prvoj ligi. Intenzitet igre je slab. Igra je gotovo usporena kao na slow motionu, a vidi se i tehničko taktička, te fizička inferiornost većine igrača.
Vratimo se mi na derbi i maknimo na stranu kadar i selekciju igrača, te se okrenimo jučerašnjoj utakmici i onom što smo mogli vidjeti. Konkretnije, što smo vidjeli kod (pobjedonosnog) gola Dinama.
Ne želimo umanjiti njegovu vrijednost, ali ipak, taj gol je plod “beskrajnog” niza taktičkih grešaka Hajdukovih igrača.
Postoje dvije opcije:
1. Ako gledamo kompletnu sliku u kontekstu sinkronizacije prve i druge momčadi, onda je jasno da se Hajduk pod vodstvom Carrilla uglavnom brani zonsko-pozicijski, a zadnja linija stoji usko i u liniji, pritom često namještajući zaleđa. Ukoliko to prenesemo na B momčad, onda je kod pogotka Dinama vidljivo da Hajdukova zadnja linija ne stoji dovoljno kompaktno po širini i pušta dovoljno velik koridor između dva stopera da čak i prizemna lopta dijagonalno može doći do Dinamovog strijelca.
U toj situaciji bi kod zadnje linije trebalo doći do lančane reakcije. Desni stoper (Batarelo) mora imati odličnu anticipaciju igre i smanjiti koridor između njega i drugog stopera – situacijski Nejašmića. Čime bi automatski popratio Dinamovog veznjaka (Jurilj) koji napada taj koridor iz drugog plana. Desni bek (Relota) je trebao biti ispred Dinamovog igrača (Miklić) odnosno sa unutranje linije.
Gledajući kako se prva momčad postavlja u ovakvim situacijama, onda je jasno da je lijevi bek Hajduka (Bradarić) trebao izaći na Dinamovog bočnog igrača (Perković).
Vezni igrač koji je ispratio akciju (Šeparović) pozicijski brani prostor, pritom potpuno ispuštajući Dinamovog veznog igrača (Jurilj) koji utrčava prema zadnjoj Hajdukovoj liniji, što bi bilo ispravno u ovoj soluciji sinkronizacije sa prvom momčadi. U tom trenutku Šeparović bi sa Bradarićem trebao u omjeru 2vs1 napasti Dinamovog beka Perkovića, kao što to u prvoj momčadi rade Hamza i Memolla.
2. Ukoliko se ne radi o rigidnom praćenju prve momčadi onda je moguća i sljedeća situacija. Batarelo je mogao biti dijagonalno iza Nejašmića…. malo više iza da pokrije taj dijagonalni prostor i dobije na kutu postavljanja u odnosu na protivničkog igrača te još potrebnije – na kutu preglednosti u igri. On je, nažalost po Hajduk, bio postavljen tako da ničem nije služio.
Malo se priča o kutu, ali kut gledanja, kut postavljanja ili npr. kut primanja lopte je iznimno bitna stvar.
Zatim, Nejašmić je mogao pustiti Dinamovca koji prostor napada lateralno (Ćuže) i uhvatiti se igrača u sredini (Jurilj) jer igrač u sredini je uvijek opasniji po gol. Bradarić je u tom trenutku mogao markirati Ćužea, a Šeparović izaći na Perkovića. Na kraju niti jedan nije ništa napravio. Mogao je i Bradarić na Perkovića, a onda Šeparović ispratiti Ćužea ili Jurilja, ovisno o situaciji.
Svakako, tu je još jedna velika greška u bilo kojoj od mogućih solucija. Batarelo u niti jednom trenutku ne gleda što mu se događa iza leđa i cijelo vrijeme se kreće bočno prema natrag što nema nikakve svrsishodnosti.
Druga stvar bi bila očajno spora reakcija Relote koji puževim trkom “pokušava” zaustaviti igrača Dinama. Intenzitet nula bodova.
Zaključak
Pred oba trenera je još velik posao, ali način na koji je Hajduk primio pogodak je otprilike slika (obje) B momčadi. Neiskustvo, nedovoljno znanja, nedovoljno kvalitete i još uvijek nedovoljno uigranosti. Pošto bi nekakva svrha B momčadi bila da “izbaci” igrača za prvu momčad, onda se nameće pitanje – koliko ste dominantnih igrača vidjeli u ovom susretu?
Da se razumijemo, ne mora jedna utakmica ništa značiti, ali obično se odmah vide oni koji odskaču. Kod Hajduka bi to potencijalno mogli biti oni koji nisu odigrali niti minute, ali koji su ujedno i najmlađi – Palaversa i Šego koji su susret propustili zbog ozljeda i bolesti. Za sve ostale igrače je vrlo teško nešto pametno kazati. Uvijek netko može iskočiti kao npr. Teklić, ali sve je to pitanje. Nogomet je “čudna biljka”. Ovisi o puno faktora, od samog igrača, do trenera B i A ekipe.
Jedno je sigurno. Velik posao je pred “bekavcima” dvaju najvećih hrvatskih klubova, ali pogotovo pred Hajdukom kojem je ovo prva drugoligaška sezona i svakako je potrebna svojevrna adaptacija na nova “pravila igre”.
A. K. & Tin Žaja
