Search
Close this search box.

Drogirani bezubi nasilnici bez škole, ili?

Zapravo je vrlo jednostavno: postoje dvije vrste ljudi mdash; oni koji vole nogomet i oni koji ga ne vole. Smatram da jedni od njih žive u velikoj zabludi, no držimo se one “de gustibus non est disputandum”. Najvažnija sporedna stvar na svijetu, počesto predmet ženske ljubomore, najprofitabilniji sport i skup najfanatičnijih navijača. Ovo ga posljednje najviše razlikuje od ostalih sportova.

Definicija navijača varira ovisno o gradu i klubu. Dva najveća hrvatska kluba imaju potpuno različit profil navijača. Zagreb kao gospodski grad pod utjecajem stare bečke škole ne reže baš žile zbog “malih” utakmica. Naj se dinamovci ne uvrediju, osjeća se svojevrsna razmaženost (nesrazmjer virtualnih navijača i stanja na tribinama). Međutim, tribine odražavaju ustajali smrad nogometne močvare koja se izlila od Save do Jadrana. Maksimir već dugo diše kao težak pušač, pritisnut tiranijom pod krinkom bezuvjetne ljubavi. Znate onu: “If you love him, let him go”. I dok se jedna tribina svojski trudi svrgnuti staroratnu figuru velikoga vođe, a tek nekolicina negoduje, vođa se ustoličio. Klub koji je bio simbol državnosti, borbe i jedinstva navijača postaje klub predaje i dviju posvađanih tribina.
Hajduk je, s druge strane, nakon trofejne povijesti i blistavoga uzleta u svoje upravljačke redove naivno primio pojedine ekonomiste (čitaj lopove) umjesto navijača i završio u dugovima iz kojih ga mora vaditi gladni narod i golobradi juniori. Okreće novu stranicu, formira nadzorni odbor i pod povećalom odvaguje svaki korak nadležnih, izgarajući od želje i htijenja, vječno se koprcajući na drugom mjestu i ispadajući iz europskih pokušaja od klubova kojima ne znamo ni deklinirati imena.

Ipak, i Hajduk i Dinamo se s još nekolicinom sretnika mogu pohvaliti grupom fanatika koji bi za voljeni klub dali krvi ispod vrata. Tu na scenu stupa svaka druga sumnjičava žena i negoduje: “Ne’š ti, trče za loptom dok se debili mlate na tribinama.” Jedna od mnogih degradirajućih izjava koju, tko zna zašto, vlast i policija drži za Novi zavjet. Stigli smo do najvažnijega pitanja mdash; percepcije. Budimo brutalni pa recimo da se nogometaši percipiraju kao neobrazovani poveći Pokemoni, a navijači kao bezubi ljudi bez života s piromanskim i sadističkim fetišima. Sklizak teren. Kao prvo, percepcija je individualna, samim time i neobjektivna. Kao drugo, kad percipiraš na temelju predrasuda umjesto iskustva mdash; promašio si ceo fudbal.

Nogometna je utakmica umjetnost. Stadion je amfiteatar izgrađen da bi bi funkcionalan i akustičan. Igrači su umjetnici, virtuozi koji 90 minuta moraju kontrolirati ćudljiv okrugao predmet koji se opire kontroli. Žive poput robota da bi zabavili publiku. Oslanjaju se na 5% talenta i 95% mukotrpnog rada, kao i svi drugi umjetnici. Publika smo svi mi. Ljudi različitih spolova, rodova, veličina, ukusa; ljudi koji preko tjedna studiraju, rade, mijenjaju žarulje, voze djecu u vrtić, žive, sad češće životare… Ljudi koji zaslužuju 90 minuta predaha od teške stvarnosti.

Nemojmo generalizirati. Da, događaju se izlorani slučajevi momčića koji zbog zrakopraznog prostora u gaćama taj isti napune bengalkama od kojih jedna uleti u teren, ne kao dio koreografije, nego kao dio neodgoja. Shit happens. Isto kao što se iznova događa da to tobože izmiče redarima koji su plaćeni da se baš to ne događa. Događa se i da neka curica zbog anonimnih facebook drkadžija napući usta na sjeveru i opali selfie kakvog se ne bi posramile sve zahodske pločice ovoga svijeta… Izolirani slučaj.

Ima ljudi koji deru grla da se Cibalia izbori za 1. HNL. Ima romantičara u Dinamu koji traže lustraciju i sanjaju o klubu koji se isključivo svojim snagama bori za naslov, u konkurentnoj ligi koja ih neće pripremiti za novi krug sramoćenja u Ligi prvaka. Ima Osječana koji se noktima i zubima bore da se igrači ne moraju ukipljivati na terenu da dobiju svoj zasluženi kruh. Ima Splićana netolerantnih na laktozu koji svako jutro teškom mukom gutaju sirni namaz s Hajdukovim grbom na poklopcu, nadajući se da će svojom sirotinjskom kunom pomoći da nas neki novi remetinečki dječaci ne iscijede do kraja.

Ima li narkomana, naslinika i neobrazovanih? Ima. Kao i svugdje. No to su izolirani slučajevi, zanemariv postotak naspram većine koja zna što je navijanje: estetika, umjetnost i bezuvjetna ljubav prema klubu.


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter