Svi koji prate domaću nogometnu scenu zadnjih dana su mogli pratiti potencijalno dugoročno vrlo opasne aktivnosti Dinamovog marketinga. Stvar je to koja kod nas postaje normalna, dok je u normalnim nogometnim okruženjima nezamisliva.
Mi nismo normalno nogometno okruženje jer se dugogodišnjim stvaranjem kontroliranih uvjeta u nogometu izgubio draž istoga. Dinamo je nizom manevara doveo do toga da mu drugi klubovi nisu konkurentni, prvenstveno prevelikim milijunskim gradskim potporama kakve nema niti jedan klub. Najveći konkurent Hajduk npr. uopće ne prima potpore od grada, dok se Dinamove u zadnjih deset godina procjenjuju na 250 milijuna kuna. S takvom početnom pozicijom, Dinamo je u situaciji da od ostalih prvoligaških klubova kupuje igrače koji mu ne trebaju, ne nužno da oslabi protivnika već da ih pomogne, drži ovisnima o sebi. Dodajmo apsolutnu kontrolu u nacionalnom nogometnom savezu i sudačkom lobiju koji nije očišćen niti nakon pravomoćnih presuda za namještanje utakmica. Dapače, oni su i dalje rado viđeni gosti VIP loža na nogometnim utakmicama. Potrebno je bilo razjasniti stanje nogometa za razumijevanje odnosa i teme o kojoj pišem.
Da se vratimo na temu, sve navedeno je dovelo do potpune nezainteresiranosti publike za Dinamove utakmice i većinu domaćih nogometnih klubova. Dinamov marketing tom problemu pokušava doskočiti besplatnim ulaznicama i raznim beneficijama za posjetitelje pa smo tako u prošlosti svjedočili besplatnim dijeljenjem kobasica, dresova uz ulaznice i sl. Zadnja aktivnost kojoj smo svjedoci zadnjih dana je podjela, procjenjuje se, šest do deset tisuća vaučera koji vrijede kao gratis ulaznica za dvije osobe, po školama, vrtićima i kafićima, na stadionu su redari dobili novu dužnost mdash; podjelu čipsa gledateljima. Rezultat je za Dinamove prilike više nego solidna posjeta, koju Dinamovi čelnici i dron mdash; novinari pogrešno nazivaju povratkom gledatelja na tribine. Osim ako hrpu klinaca koji se gađaju čipsom možemo nazvati povratkom publike i nogometne atmosfere.
Osim laži, ovakva strategija dugoročno može biti prilično opasna jer kod potrošača, u ovom slučaju gledatelja, stvara dojam da proizvod koji konzumiraju ne vrijedi. Pa će i u budućnosti očekivati besplatne ulaznice i razne beneficije. A jednostavnom računicom troška takvih marketinških aktivnosti dolazimo do zaključka kako nisu ekonomski isplative. Kada tome pridodamo i redovni trošak održavanja utakmice, redarsku službu, struju, administraciju i sl., postavlja se sumnja u dugoročnu održivost takvog modela. Ne samo održivosti, već opasnosti njenih posljedica, koje smo gore spomenuli i koje mogu rezultirati time da potrošači nisu spremni platiti tržišnu vrijednost proizvoda. Uzroke takvih odluka Dinamovih čelnika možemo tražiti u neznanju ili nebrizi o tome što će biti kada njih više ne bude u klubu. Bitno je samo sada prodavati maglu.
Bernard G.
