Želimo vjerovati da živimo u vremenu koje se obračunava s diskriminacijama i nastoji biti otvoreno prema različitostima, ali posvemašnja tabuizacija ženskog nogometa pokazuje nam da imamo još mnogo posla u informiranju i senzibiliziranju javnosti. Nejednaki uvjeti za rad, nejednaka medijska popraćenost i, najgore od svega, nejednako vrednovanje rada muškaraca i žena u nogometu nisu čak ni javna tajna, a pokušaji izjednačavanja i ulaganja napora u razvoj ženskog nogometa kreću se puževim korakom. S perspektivnom studenticom i sportašicom Emom Rogar razgovarali smo o mnogim sretnim trenucima na nogometnom putu, ali i poteškoćama s kojima se nogometašice svakodnevno susreću.
N+: Za početak nam se predstavi i otkrij našim čitateljima kako usklađuješ studentske i sportske obveze.
“Zovem se Ema Rogar, imam 22 godine i dolazim iz Baranje. Studentica sam Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U isto vrijeme treniram nogomet u ŽNK Dinamo Zagrebu i futsal u MNK Alumnus SC Flegar. Usklađivanje obveza izgleda ovako: kad ne učim, treniram – kad ne treniram, učim.”
N+: Kako si se odlučila za nogomet i u kojim si klubovima dosad igrala? Je li ti neka utakmica ili natjecanje ostalo u posebnom sjećanju?
“Za nogomet sam se odlučila još od malih nogu, gledajući uz tatu i brata onu poznatu generaciju Rossonera koju je predvodio jedan od najboljih tadašnjih igrača, Brazilac Ricardo Kakaacute;. Osim toga, u osnovnoj školi smo uvijek za vrijeme odmora igrali nogomet i tako sam dobila poziv od lokalnog kluba gdje sam odlučila napraviti svoje prve nogometne korake, što je bila dobra odluka, s obzirom na to da i danas igram.
Započela sam u malom klubu ŽNK Polet Karanac, a kako sam se odlaskom na fakultet preselila u Zagreb, tako sam i prešla u drugi klub, zagrebački ŽNK Dinamo. Što se tiče futsala, započela sam avanturu igrajući za fakultetsku ekipu, a zatim sam počela trenirati i u MNK Alumnus. Zahvaljujući treneru MNK Alumnusa Jakovu Ungarovu, koji mi je neizmjerno pomogao u mnogočemu, a najviše u igračkom dijelu, pozvana sam u Sveučilišnu reprezentaciju grada Zagreba. Ove godine sam nastupila na Europskim sveučilišnim igrama koje su se održavale u Zagrebu i Rijeci, a to je natjecanje koje će mi uvijek ostati u posebnom sjećanju. Svi su nas podcjenjivali i govorili da nećemo proći ni skupinu jer smo izvukle Srpkinje, brončane Turkinje i europske osvajačice Francuskinje. No mi smo bile prve u skupini, zatim su nas čekale Portugalke koje smo također porazile, ali Ruskinje u polufinalu ipak nismo uspjele svladati. Na kraju, utakmica za treće mjesto protiv Poljakinja i poraz na izvođenju penala. Sve u svemu, zagrebačke futsal žene nisu rekle zadnju riječ!”
Kakav je odnos okoline prema tvom odabiru sporta? Kakve su bile reakcije roditelja, prijatelja i općenito društva?
“Nogomet se još uvijek naziva muškim sportom i nažalost, činjenica je da ženski nogomet u Hrvatskoj nije u velikoj mjeri prihvaćen, ali sitnih poboljšanja ima. Moji su roditelji uvijek bili protiv moga bavljenja nogometom, a ni danas nisu presretni s obzirom na to koliko vremena utrošim na svoj najdraži sport, ali uvijek sam bila svojeglava i na kraju sam ipak ostala dosljedna svojoj odluci.”
Jesi li se ikad susrela s nekim oblikom diskriminacije ili predrasuda budući da se nogomet precipira kao muški sport?
“Diskriminacija je, nažalost, još uvijek prisutna. Ženski nogomet ili futsal u Hrvatskoj može biti samo hobi, uz koji većina nas još i studira i radi. Može se primjetiti slabašan razvoj ženskog nogometa, no realno gledajući, sve je to presporo i mizerno. Jedan od primjera sportske nepravednosti je tretiranje Hrvatske ženske nogometne reprezentacije koja je bačena u sjenu, gdje igračice jedva dobiju”crkavicu”, moraju tražiti slobodne dane, čak i godišnji odmor kako bi došle na reprezentativno okupljanje jer od nečega moraju preživjeti kad već od nogometa nemaju koristi, samo zadovoljstvo.”
Jesi li zadovoljna svojim nogometnim putom i kakvi su ti planovi za budućnost?
“Jako sam zadovoljna, sva ova nogometna i futsal iskustva su me promijenila i učinila boljom. Što se tiče planova za budućnost, zasad samo želim završiti fakultet i gurati s nogometom koliko ide, za ostalo ćemo lako.”
Da možeš djevojčicama i djevojkama sugerirati da treniraju ili ne treniraju nogomet u Hrvatskoj, što bi prevagnulo?
“Svakako bih preporučila svima treniranje, kako nogometa, tako i bilo kojeg drugog sporta jer je to nešto posebno, neopisivo. Iako bi se djevojčice i djevojke mogle naći pred preprekama kao što su roditelji, društvo ili lošiji uvjeti, ne treba odustajati odlako odustajati od nečega što nam predstavlja zadovoljstvo. Ostaju nam upornost i nada da će u ženskom nogometu ipak sve doći na svoje mjesto.”
Hvala ti na razgovoru i želimo ti mnogo sreće u nastavku tvoje sportske, ali i akademske karijere!
“Hvala vama i pozdrav svim čitateljima Nogometplusa.”
Magdalena Mrčela
Ovaj tekst nastao je uz potporuFonda za pluralizamu sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.
