Search
Close this search box.

Financije HNL klubova – usporedna analiza

Većina naših najvećih nogometnih klubova, javno je objavila financijsku dokumentaciju za 2015. godinu. Izdvojili smo najzanimljivije stavke – ostvarene prihode po vrstama, te ih stavili u odnos sa troškovima plaća igrača, trenera i svih zaposlenih. Takav pokazatelj jedan je od osnovnih kriterija za zadovoljavanje UEFA-inog financijskog fair playa, a ujedno i jedan od osnovnih pokazatelja “(ne)zdravog” poslovanja.

> Uspoređujemo financije domaćih prvoligaša (2014. godina)

Od 6 dole prikazanih prvoligaša, 4 su dionička društva, dok su Dinamo i Lokomotiva neprofitne organizacije, te je njihovo izvještavanje nešto drugačije i manje detaljno (zato i ne postoje pojedinačni iznosi za gore navedene vrste prihoda):

U svijetu sporta, redovni (operativni) prihodi uglavnom se dijele na četiri vrste: prihodi od utakmica, prihodi od sponzora, prihodi od prodaje suvenira i robe, te prihodi od TV prava. Navedeni prihodi predstavljaju temelje za rad klubova, te bazu za planiranje troškova.

Kao što vidimo u tablici, a već i jako dobro znamo, naši klubovi ostvaruju mizerne prihode iz ovih izvora. Stadioni su (polu)prazni, sponzora ima malo i nisu previše darežljivi, TV prava u okviru Hrvatske su sitniš, a prodaja suvenira je simbolična.

Pojedinačno gledano, Hajduk uvjerljivo najbolje radi na svakom od ovih područja. Kroz 2015. godinu, ostvarili su 43 milijuna kuna redovnih prihoda (10 milijuna više nego godinu prije), što pokazuje fokus kluba na unapređenje operativnog poslovanja.

Za razliku od njih, ostalim klubovima ne uspijeva namaknuti ozbiljnija sredstva kroz redovito poslovanje. Dinamo, kao rezultatski uvjerljivo najuspješniji klub, uspio je zaraditi tek 24 milijuna kuna iz svih 4 vrsta prihoda kumulativno (i to u godini kada su nastupali u skupinama Lige prvaka). Znamo da Dinamo nije u posebno dobrim odnosima sa svojim navijačima, a ove brojke to zorno prikazuju (nema navijača = nema sponzora = nema “merchandisinga”). No, zahvaljujući plasmanu u Ligu prvaka, kao i izlaznim transferima, ukupni prihodi kluba su basnoslovni veliki za Hrvatske prilike, te iznose gotovo 250 milijuna kuna.

Gotovo dvostruko manje ostvario je 2. najbolji klub – Rijeka. Oni su uprihodili 130 milijuna kuna, od čega je dvije trećine ostvareno od prodaje igrača (86 mil. kuna). Redovni prihodi prikazuju da Rijeka osjetno kaska i za Dinamom, ali to djelomično nadoknađuje kroz donacije svog talijanskog vlasnika (dok Dinamo još uvijek prima značajna sredstva od Grada Zagreba, iako osjetno manje nego prethodnih godina).

Kada smo već kod donacija, zanimljivo je primijetiti kako Grad Zagreb daje bespovratna sredstva svojim sportskim kolektivima, dok Grad Split to ne čini. Zadnjih godina se vodi puno rasprava vezano uz “darivanje” javnog novca profesionalnim sportskim kolektivima, te se postavlja pitanje legalnosti, odnosno narušavanja tržišnog natjecanja putem takvih donacija.

No, vratimo se temi. Dok tri naša najjača kluba još uspijevaju ostvariti kakve-takve prihode iz redovnog poslovanja, svi ostali su u strašno nepovoljnoj situaciji. Kao što vidimo u tablici, Rijeka, Istra i Lokomotiva se kreću između 2 i 3 milijuna kuna operativnih prihoda, što je izrazito malo u pogledu osiguravanja stabilnog i sigurnog poslovanja. Svoj “život” spašavaju prodajom igrača, a kad to zakaže – slijedi raspad sustava.

Dovoljno je pogledati kumulativne brojke za promatrane klubove da bi došli do zaključka. Svih šest je 2015. godine ukupno ostvarilo:

– 87 milijuna kuna redovnih prihoda

– 148 milijuna kuna prihoda od UEFA-e

– 250 milijuna kuna prihoda od transfera.

Sve se svodi na prodaju igrača. Time su naši klubovi osuđeni na ciklus: životarenje – razvoj ponekog talenta – prodaja – životarenje. Rast i razvoj su gotovo nemogući. Kako da rastete i napredujete, ako svake godine morate prodati najbolji komad imovine da bi pokrili tekuće troškove?

Dakle, već iz analitike prihoda je jasno vidljivo rizično poslovanje naših klubova. No, tek kad prihode usporedimo sa troškovima, dobit ćemo sliku financijskog “zdravlja” klubova, odnosno njihove stabilnosti, likvidnosti, sigurnosti.

Nećemo raditi klasičnu prihodi vs. rashodi analizu, neko ćemo izdvojiti troškove plaća igrača, trenera i zaposlenih (kao najbitniju rashodovnu stavku svih sportskih klubova) i staviti je u odnos sa redovnim, a onda i ukupnim prihodima.

 

Letimičan pogled na tablicu daje dva osnovna zaključka:

Dinamo izrazito odskače od ostalih u pogledu trošenja na plaće

– plaće su u pravilu 5 do 7 puta veće od redovnih prihoda (izuzev Hajduka).

Kao što smo i mogli predvidjeti, veoma je nepovoljan pokazatelj pokrića plaća iz redovnih prihoda. Uvjerljivo najveći “potrošač” je Dinamo, koji troši gotovo 20 milijuna EUR na plaće igrača i trenera. Jasno je da to oni ni približno ne mogu pokriti iz operativnih prihoda, pa im je zato izrazito važno što bolje utržiti svoje najbolje igrače, te ući u Ligu prvaka kako ne bi stvarali ogromne gubitke (2015. godine im je udio ukupnih plaća u ukupnim prihodima prihvatljivih 64%, no 2014. godine, kada nisu igrali LP, taj udio je iznosio 94%, što doslovno znači da su ostale režijske troškove morali financirati iz posudbi i kredita).

Rijeka troši nešto preko 60 milijuna kuna na plaće igrača i trenera, što je 6 puta veći iznos od redovnih prihoda. Transferi su izvukli stvar, no takav način poslovanja ne ostavlja prostora za investicije u igrače (što je potvrdio i Mišković, rekavši kako Rijeka neće dovoditi igrače uz plaćanje transfer naknade). Ipak, izgrađena je solidna momčad i trenutno klub sa Rujevice napada titulu prvaka države. Ako im uspije, to bi trebalo omogućiti klubu dizanje na nešto višu financijsku razinu.

Jedini klub u Hrvatskoj koji jest pronašao svoju razinu je Hajduk. Lijepo je vidjeti kako su njihove brojke u poželjnim okvirima (i što se tiče redovnog poslovanja, i što se tiče vrijednosti koje UEFA traži). No, problem je što razina plaća (tek nešto više od 20 milijuna kuna za igrače) koju si Hajduk može priuštiti nije dovoljno visoka za ozbiljno nadmetanje sa Rijekom, a još manje sa Dinamom. I to se vidi na rezultatima kluba.

Njihovi “sugrađani”, RNK Split, malo su se zaigrali i dozvolili preveliku razinu plaća (gotovo 15 milijuna kuna, a 2014. čak 17 mil. kuna). Kad uzmemo u obzir da im je razina redovnih prihoda oko 3 milijuna kuna u tim godinama, onda je jasno koliko ogroman je nesrazmjer. Čini da im čak ni izdašni transferi ne mogu pomoći, jer plaće kasne već mjesecima.

Slična situacija je u Lokomotivi, iako tamo još nema drame sa neisplatama plaće (barem koliko je javnost upoznata). Troše na plaće tek nešto manje od Splita, a prihodi su im također nešto manji. Život u prvoligaškom društvu osigurava im Dinamo, sa redovitim transferom igrača i novaca.

Istra je jedini od promatranih klubova, koji osim što ne može podmiriti plaće iz redovnih prihoda, ne može podmiriti plaće ni iz ukupnih prihoda. Kao što vidimo, oni su utrošili dvostruko više novaca na plaće, nego što su ukupno uprihodili. Posljedice su jasne – nagomilani financijski gubici, potpuna nelikvidnost, gašenje požara kroz prodaju kluba. Uspjeli su ostati u 1. HNL, no budućnost je i dalje neizvjesna.

Konačan zaključak je onaj kojeg smo već ionako svi znali, samo smo to sada potkrijepili konkretnim brojkama. “Mali” klubovi su stalno na rudu likvidnosti (ili preko ruba), a “veliki” i nisu tako veliki kad ih se ogoli. Rizično poslovanje je zajednički nazivnik.

Hajduk pokušava uspostaviti održivo poslovanje, imaju intenciju dignuti redovne prihode na visoku razinu. Oni imaju “luksuz” u vidu horde navijača, s kojima su postigli suživot na svakodnevnoj razini, što se očituje u više nego pristojnih 5-6 milijuna EUR godišnjih prihoda.

Takve resurse i potencijal nema nitko u državi, niti ih može imati. Može, naravno, Dinamo… ali oni su na sasvim suprotnom kolosijeku. Ako je Hajduk “narodni klub”, onda je Dinamo “menadžerski klub”. Trenutno je još uvijek Dinamo osjetno moćniji (što pokazuju i rezultati, ali i iznosi prihoda-rashoda koje okreću), no njihovo poslovanje nosi enormno visoku razinu rizika.

Rijeka je negdje između. Problemi u Dinamu i Hajdukova nesposobnost mogli bi ih dignuti na vrh. Hoće li imati znanja i sposobnosti da izgrade održivo jak klub, vidjet ćemo.

Hrvatski nogometni klubovi…heh…manje-više sve unutar i oko njih je rizično i nesigurno, osim jedne stvari – sigurno je da neće ući u udžbenike i čitanke kao primjeri kvalitetnog poslovanja i financijske sigurnosti.

Ovaj tekst nastao je uz potporuFonda za pluralizamu sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji.

Ivan Prekratić


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter