Na stranu s očajnim financijskim stanjem u klubu, kadrom od kojega se (navodno) nije previše očekivalo i povremenim sudačkim previdima, vječni je derbi ipak uvijek bio utakmica posebnoga naboja i neizvjesnosti. Ili “trebao biti”.
Dinamo je jučer nadigrao Hajduk u svim segmentima, a utakmica je svejedno bila nelijepa i negledljiva. Prilike za gol posljedica su individualnih pogrešaka, izostala su Hajdukova inzistiranja na igri od noge do noge, Dinamove su dobre akcije većinom završavale mlakom realizacijom. Sve u svemu, dva su najbolja kluba razočarala novinare, izbornika reprezentacije, i ono najgore, navijače koji su dupkom napunili Poljud.
Uz olakotne okolnosti, poput (mog osobnog) dojma da je suđenje zaslužilo manju medijsku paljbu nego što je to posljednjih tjedana bivalo, i da je pobjeda gostiju bila uvjerljiva, ipak ostaje gorak okus zbog negospodskih okršaja na gospodskome zapadu, a i retorika nekih aktera već je postala dosadna.
Hajdukov trener Igor Tudor devetnaesti je na vrućoj klupi u posljednjih 10 godina. Ne treba osobito matematičko znanje za shvatiti da se u manje od godinu dana ne može napraviti momčad i igra. Svaki je od trenera imao svoju koncepciju, ljude, transfere i propuste. Ljubiteljima Hajduka važan je kontinuitet. Tudoru treba vrijeme i ekipa na okupu.
Problemi: iako rafiniran govornik s odlikama odmjerene talijanske škole nogometa, Tudor zna uznemiriti navijače svojim izjavama. Od povremenih metafora kojima aludira na nezadovoljstvo igračkim kadrom (psihološki autogol igračima), do ishitrenih rasprava sa sucima, i na kraju političke ispraznice: “Nemam što zamjeriti svojim momcima” i “Rezultat nije imperativ”.
Prvo ti momci moraju shvatiti da je bijeli dres privilegija i odgovornost. Kad klub junačkoga imena padne bez ispaljenog metka, neukusno je ništa ne zamjeriti. Navijači zamjeraju bezidejnost, dodavanje iza leđa, poigravanja u šesnaestercu i nabijanje lopte. A zbog navijača se igra nogomet.
Drugo: rezultat nije imperativ. Ok. Dokad ćemo hadezeovskomdash;esdepeovskom retorikom razbijati glavu onime što je bilo? Kad ćemo protiv Istrā i Osijekā biti na takvoj razini motivacije i realizacije da nas sudački previdi, koji su, nažalost, nogometna realnost, neće dokračiti, psihološki i rezultatski? Kad ćemo s ponosom prihvatiti činjenicu da igramo s mladom momčadi bez velikih zvijezda?
Kad će rezultat biti barem optativ, kondicional? Što je imperativ ako nije rezultat? Igra? Igra poslije koje trener domaćina izjavljuje: “Utakmica… Onako. Ništa posebno.”?! (zamislite da glasom Drage Ćosića vičem: “Gospodo draga!”)
Uz sve poštovanje, simpatije i povjerenje koje se Hajdukovu treneru ukazuje i ukazivat će se, dobronamjerna je kritika nužna. Split je grad koji ne voli gubiti, Poljud je stadion koji ne zaslužuje igru “ništa posebno”, a ni navijačima nije u interesu pričati unucima kako je super što smo opet drugimdash;treći, dok se stogodišnji Zdravko Mamić mlati po svečanoj loži i slavi novi naslov prvaka. Jer Hajduku rezultat nije imperativ…
