Ljeto je iza nas, navijači iz inozemstva vratili su se na svoje adrese nakon godišnjih odmora, koje nerijetko namještaju baš po rasporedu Hajduka. Jedna takva priča stiže nam iz Amerike, i to iz San Pedra.
U San Pedru žive hrvatski iseljenici i njihovi potomci (naročito s otoka, Hvara, Brača, Visa, Korčule i Dugog otoka) a ondje živi i naš Renato, koji nas je počastio svojom životnom avanturom iz tuđine.
– Grad u kojem živimo poznat je po velikom broju hrvatskih iseljenika. Uglavnom su to Dalmatinci koji su bili ili ribari ili lučki radnici. Danas mlade generacije tih istih doseljenika znaju za Hajduk, znaju za Torcidu, znaju pjevati i navijati. Zanima nas povijest, volimo sve što je hrvatsko, a to se posebno odnosi na Hajduk. I odavde pratimo utakmice i navijamo možda i jače nego navijači na tribinama. Ponosno ističemo da smo Hajdukova djeca bez obzira na kilometre koji nas dijele od Poljuda.
Renato je jedan od brojnih donatora koji se za ime u parku odlučio još u samim počecima izgradnje.
– Kad se počeo spominjati park “Za sva vrimena”, znao san da će moje i imena mojih sinova biti ondje upisana. Hajduk je u mojoj obitelji prisutan od svoga nastanka. Park je mjesto koje Hajduk i svi koji ga vole zaslužuju. On predstavlja povijest, dišpet, ponos i svetinju.
Ono što Hajduku treba jest solidarnost navijača da pokrenu klub u boljem smjeru. Eto zato je ovaj park simbol parole kluba “Hajduk živi vječno”. Kad ne bude bilo nas, ostat će trajni spomenik jedne ljubavi, koja je neprolazna.
Rođen u Americi, Renato je kao mali dječak ljeta provodio kod bake i djeda na Krapnju te još uvijek pamti poneke zgode.
– Uvijek sam gledao djeda kako pojačava mali radio i sluša prijenos utakmice Hajduka. Nije se smjelo ni pisnuti. Mi bismo slušali, on bi gubio živce, a do kraja prijenosa bi gotovo završio na podu.
Njegov otac otišao je za boljim životom u Ameriku 1979. godine.
Bio je talentiran nogometaš, koji je nastavio igrati nogomet s prijateljima u dijaspori za klub “San Pedro Croatia”. Zavolio je taj sport zbog svog oca i Hajduka i tu ljubav prenio na potomke.
Cijela obitelj redovito prati utakmice, a za razliku od njegovog oca, Renato češće ima priliku doći u Hrvatsku.
– Sada su putovanja u Hrvatsku puno dostupnija nego u vrijeme kad je moj otac bio mlad. Oni su radili da bi nama danas bilo lakše i bolje. Ja sam dolazio svaki drugi mjesec kako bih vidio sadašnju suprugu. Danas imamo dva sina, nastojimo doći jedanput godišnje, a ako se dogodi da Hajduk igra u Europi, obavezno se ide na utakmicu. I uvijek je iznova prisutan taj osjećaj ponosa kad gledam te ljude oko sebe koji vole svoj klub kao i ja.
Za kraj nam poručuje kako on baš i nije sentimentalna osoba, ali upravo Hajduk izvlači iz njega ono najnježnije.
– Želio bih da moji sinovi znaju da je Hajduk za našu obitelj puno više od nogometnog kluba. To je most između Domovine i tuđine, nešto sveto i neprolazno.
Uz Renatovu obitelj u Parku je trenutačno više od 2500 imena, a mnogo je i onih koji su već rezervirali svoju poziciju. Mjesta je iz dana u dan sve manje i tek će dva posto aktivnih članova jednoga dana dobiti priliku zauvijek imati ime na Poljudu, svoje mjesto možete rezervirati već za 20 eura mjesečno na https://nashajduk.hr/za-sva-vrimena/.
