Iz blagajne koja se puni porezima ne smije se financirati umjetna prednost i uspješnost profesionalnih sportskih klubova mdash; to je poruka koju su prije par dana konačno shvatila i nadležna ministarstva, ali i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja. Poruka je toliko jednostavna i iznenađujuće je da nije shvaćena i ranije: ako imate profesionalni sportski klub, dakle igrače sa ugovorima, prodajete ulaznice, suvenire, tv i medijska prava mdash; ukratko ako zarađujete od sporta mdash; vi ste profesionalni sportski klub i ne smijete se financirati iz državnog proračuna. Profesionalni sportski klubovi su u rangu bilo koje tvrtke koja nešto privređuje i od toga zarađuje. U drugim djelatnostima, osim sporta, čak je i razumljivo da država ili grad ne smiju financirati te tvrtke samo zato što su simpatične vlasti ili se bave nečim od “višeg” interesa za grad i regiju.
Zar to nismo i sami mogli shvatiti, već nas je tome morala poučiti Europska Unija? Zar nije očigledno koliko je nepošteno da Grad Zagreb, koji ima petinu stanovništva i deset puta veći proračun od prvog sljedećeg u Hrvatskoj, financira svoje profesionalne sportske klubove na način da oni tim novcem osiguravaju naslove prvaka u svom sportu? Novac koji daju svojim sportskim kolektivima pravdaju činjenicom da takočuvaju pozicije najkvalitetnijih i najpopularnijih športskih kolektivaiosiguravaju vrhunsku športsku kvalitetu na nacionalnom i međunarodnom planu. Zašto bi Grad Zagreb osigurao odabranim klubovima novac kojim će oni, recimo, kupiti talentiranog igrača iz neke druge sredine (čime smanjuju mogućnost uspjeha te sredine) ili dovesti boljeg igrača iz svijeta? Zašto ne bi onda plaćali nekog mobilnog operatera da bude jeftiniji i bolji od onih drugih? Ili neka odaberu banku i financiraju kamate na kredit, imat će najviše klijenata i najbolju banku nanacionalnom i međunarodnom planu. Povlašteni klubovi na koncu su svoje nelegalne državne poticaje ulagali u uništavanje sportske konkurencije. Recimo kupnjom najboljih mladih igrača iz Hrvatske slabili su svoje konkurente, a “pretplatom” na prvo mjesto uništavali su ikakvu smisao sportskog nadmetanja. Najčešće nisu ni organizirali stvaranje svoje vlastite baze sportaša, jer su znali da imaju dovoljno novaca za kupnju najboljih iz cijele Hrvatske. Da apsurd bude veći, kad im financijska prednost ne bi bila dovoljna za prva mjesta, tada bi dolazile na red neke druge metode kojim su si “presudili” prva mjesta i titule.
Zar stoga nije iznenađujuće da se posljednjih dana, nakon kataklizmičnih tekstova o propasti hrvatskog sporta zbog prestanka financiranja iz lokalnih proračuna, upravo najviše medijskog prostora dalo tim istim zagrebačkim profesionalnim sportskim klubovima? Recimo direktor Cibone kuka kako će propasti cijeli sport!? Hoće li KK Cedevita propast? Ona, koliko mi je poznato, ne prima novce iz gradskog proračuna. Damir Vrbanović je pričao o teškoj sudbi hrvatskog nogometa, a podsjećamo radi se o donedavnom direktoru Dinama, kluba koji je samo zadnjih godina dobio preko 200 milijuna kuna iz gradskog proračuna. “Napaćeni hrvatski narod” s nestrpljenjem očekuje kako će izgledati Dinamo kad se zatvori gradska špina i koliko će izvršni predsjednik imati razloga docirati ostalima kako se vodi nogometni klub, ali i uspješna hrvatska tvrtka.
U svemu tome navijače Hajduka smeta što se nije moglo pročitati da Hrvatski nogometni klub Hajduk neće ni osjetiti ulazak u Europsku Uniju po pitanju primanja novca od Grada Splita. Taj nogometni Klub, naime, već godinama ne prima niti jednu jedinu kunu iz proračuna najsportskijeg grada na svitu, čiji je jedan od najvećih simbola. S obzirom da je Hajduk svakodnevno u novinama nejasno je kako se ovaj podatak nije nigdje pojavio, a neke banalne stvari su bile glavna tema. Kao recimo podatak da zaposlenici Hajduka od nedavno sami plaćaju dio troška za ručak u klupskom restoranu, što je normalno čak i za Hrvatski sabor i njegove parlamentarce.
Ni Zlatko Mateša, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, se nije sjetio Hajduka kad je komentirao budućnost financiranja profesionalnog sporta. Pamtite li kad je prilikom komentiranja olimpijskih 180 milijuna proračunskih kuna spomenuo dasvi olimpijci dobiju samo toliko, dok jedan gubitaš kao Hajduk ima proračun 100 milijuna kuna?Tada je, kao i sada, zaboravio spomenuti da je to proračun kojeg Hajduk sam zaradi i napuni od ulaznica, suvenira, tv prava i prodaje igrača, bez kune iz državnog ili gradskog proračuna.
Trebamo stoga biti ponosni što je Hajduk drugačiji od drugih i već godinama usklađen s europskim standardima (zasad samo po pitanju državnih subvencija, nadamo se da će se uskoro uskladiti i stvari unutar kluba). Napuštanje modela prekomjernog trošenja kojeg su propagirale prethodne Uprave temelj je da naš Hajduk živi vječno. Titule i europski uspjesi, koji će doći kao rezultat pametnog i odgovornog rada, bit će neovisne o državama i vlastima, na diku svojim navijačima koji su bili tu kad je bilo najgore.
