Prvi nogometaš kojeg sam vidio bio je Ivica Šurjak. Njegova crno-bijela fotografija izrezana iz novina gledala me je sa starog momačkog ormara moga oca. Kod mene, tada malog djeteta ta je fotografija izazivala osjećaj straha. Zbog čega, ni sam ne znam. Šurjaka nikad nisam gledao baš kao ni nogometaša čije ime sam prvo čuo i zapamtio. To je bio igrač s kojim se uspoređivalo mnoge nove nadolazeće zvijezde. Nisam znao kako izgleda, nisam ga nikad gledao, ali sam čuo da je najbolji igrač na svijetu ikad. Meni kao djetetu dovoljno da povjerujem.
Nije se on odazivao na ime Ronaldo ili Zidane, čiji je dvoboj u finalu Svjetskog prvenstva 1998. bio jedan od prvih utakmica koje baš pamtim. Nije to bio ni Luis Figo čiji sam dres iz Barcelone dobio baš tog istog ljeta. Poslije kad je obukao bijeli madridski dres bilo mi je čudno jer nisam razumio što su to transferi. Nisam još razumio kako nogomet funkcionira, ali sam znao jedno, tko je najbolji nogometaš ikad. Meni dovoljno.
Kako izgleda taj najbolji nogometaš na svijetu prvi put sam vidio tek početkom 2000-ih u Magazinu Nogomet. Prvo što sam primijetio na njemu bila je čudna frizura i osmjeh. Ne, nije to bio David Beckham sa svojom “bekemicom”, niti Ronaldinho sa svojim zaraznim osmjehom s kojim je osvojio mnoge. Upravo tih godina Brazilac je postajao najbolji igrač na svijetu, najbolji kojeg sam gledao. S pravom sam se počeo pitati kako je onda tek igrao najbolji igrač ikad?
Igrom slučaja dva najbolja gola na Svjetskima ikad vidjet ću 2006. godine. Igrom slučaja oba su dali Argentinci. Prvi gol je onaj Maxija Rodrigueza protiv Meksika u produžetku osmine finala kad je dugu loptu koju mu je poslao Sorin primio na prsa i iz voleja ljevicom pogodio pod prečku. Drugi gol o kojem pričam bila je snimka koju sam tad prvi put vidio. Snimka najboljeg gola ikad na svjetskim prvenstvima. Znate onaj gol gdje je Burruchaga očekivao da mu najbolji igrač svih vremena doda loptu? Da je bilo još 100 metara terena sigurno ne bi dočekao to dodavanje. Bog jednostavno nije mogao prestati driblati.
Bio je to moj prvi susret s Maradonom i tada sam shvatio da me ipak nisu prevarili kad sam bio dijete. Velik je to igrač, najveći!
Njegova me je lakoća igranja osvajala svakim novim You Tube videom koji sam pogledao. Zagrijavanje pred utakmicu polufinala Kupa Uefa protiv Bayerna gdje poput nekog zaigranog djeteta pleše i tehnicira s loptom ima milijune pregleda. Pola je vjerojatno mojih.
Posebno mi je bilo zanimljivo vidjeti na koje su ga sve načine protivnici pokušavali zaustaviti na onim oranicama od terena. On ni u jednom momentu nije razmišljao kako će pasti i izboriti faul već se pokušavao održati na nogama i gurati naprijed. Čak i kad bi ga srušili brzo bi se dizao i nastavljao igru, nije mahao rukama i plakao na podu kao što to danas radi Suarez, Cristiano i ostala ekipa. Da danas protivnici mesare kao što su Maradonu mesarili u ono vrijeme onda bi se Neymar i njemu slični odavno ostavili nogometa.
Ono što me je kod njega uvijek fasciniralo je to kako je iz Barce otišao u Napoli, dotad ispodprosječni talijanski klub. Zamislite samo da je Messi sa 24 godine tako otišao u Udinese. To je ta razina.
Maradona je bio takav, kako je sam jednom rekao jednostavno mu ne bi bilo zabavno da je otišao u Juventus. Prkos moćnome, zaštita slabome razlog je zašto je svojedobno odbio River i otišao u Bocu. A bome je prkosio tijekom svog života i na terenu i van njega. Zbog svega toga on je za mene i mnoge druge najveći ikad!
Ipak, nećemo se lagati, Maradona nije bio svetac, daleko od toga. On je bio i ostao Dios!
Joško Listeš
