I tako traju te Olimpijske igre, naši rasturaju na svim poljima, svi su ponosni, a nitko ne vidi koliko su ti ljudi sami na ovom svijetu, kako nitko ne prati jesu li ih žene varale, nitko ne zna kolike ugovore imaju u stranim klubovima, nitko pojma nema koliko odricanja njih i njihovih obitelji je uloženo u te uspjehe…
Ne razmišljaju da bi puno ljepše bilo da je Martinov tata imao za kartu do Rija, pa bi možda Damir dva zaveslaja ranije krenuo u onaj bolesni finiš, nitko ne razmišlja o tome da je Matea Samardžić s dva trinaesta mjesta puno veća faca nego jebeni Ante Čačić sa svojim trinaestim, nitko ne pita kako se osjeća Bambi koji je peti, i u svijetu jedriličara je takav Jack da će jednog dana onaj Amerikanac pričat unucima kako je pobjedio tog Bambija u plovu za medalju.
I da, nitko ne nosi dresove, nema kockastih prezervativa po retrovizorima, nema ni sponzorskih heštegova za bojanje tornjeva. I zato sve te medalje nisu hrvatske, one su njihove, jer Hrvatska je HNS, koji nabavlja kišobrane u Kini, preko sedamnaest posrednika, ne bi li lakše zameo trag novca.
Hrvatska je njen HOO, koji budžet troši na “Sportsku televiziju”, koja emitira konjički sport i utrke u vrećama.
Hrvatska su svi oni koji će se večeras pjeniti kad košarkaši dobiju Srbiju, ili će se još više pjeniti ako izgube.
Ove face nisu Hrvatska, oni su ono najbolje što Hrvatska ima, a kao i sve najbolje što Hrvatska ima, priznanje dobijaju tek van granica Hrvatske, a tamo najčešće osiguraju i egzistenciju.
Moj naklon, dame i gospodo. Hvala vam što se radi vas mogu ponositi što sam odrastao u ovom kutku planete.
Hvala vam za svaki minut koji ste proveli na treningu, hvala vam za svaku bol proživljenu zbog ozljede, hvala za svaki trenutak koji sam proveo uživajući zbog vaših uspjeha, baš kao i za svaku tugu koju sam osjetio zbog vaših poraza.
Goran Antonijević ]]>
