Samo probajte spomenuti čelnicima Dinama i HNS-a da su iz kluba Mamić i njegova družina izvukli par stotina milijuna kuna kako kažu optužnice državnih organa i odmah će vas proglasiti anarhistom te održati bukvicu kako je svatko nevin dok mu se na sudu ne dokaže suprotno. Tu nastaje problem nerazumijevanja, dakle neovisno o sudskoj presudi ostaje činjenica da je taj novac završio u njihovim džepovima, a sud treba utvrditi jesu li imali pravo na tako što. Dakle, presumpcija nevinosti nije ugrožena ako kažete da se obitelj Mamić obogatila na poslovima s igračima Dinama.
>> Plave kronike: Presumpcija nevinosti
Dolazimo do situacija u kojima slučajni prolaznik nokautira savjetnika kluba, šalju se mafijaška upozorenja pucanjem u nogu (ili je riječ o najlošijem pokušaju atentata u modernoj povijesti) ili planirano napadne trenera, sve nabrojano je neprihvatljivo i ružno, kao i uostalom bogaćenje preko kluba, ali u nabrojanim slučajevima niti jedan zaposlenik kluba ili HNS-a se nije pozvao na presumpciju nevinosti! Izuzetno brzim priopćenjima osudili su svaki oblik nasilja, upirali prstom u huligane i zapitali se u kakvom društvu živimo. Nisu čekali pet minuta, a kamoli pravomoćnu presudu. Za njih presumpcija nevinosti vrijedi samo kada ide njima u korist.
Uostalom kakve koristi bi „huligani“ imali od napada na Marija Cvitanovića? Hoće li dotični imati koju masnicu više ili manje baš ništa neće promijeniti po pitanju Dinama, jer je Mario Cvitanović po pitanju odlučivanja u GNK Dinamu potpuni marginalac. Zapravo je „huliganima“ napravio veliku uslugu s ispadanjem iz Europe, zadavši glavobolje nevoljenoj upravi.
Dajte nam novce za stadion!
U tjednu koji je na izmaku, kroz jesenju kišu, društvenim mrežama GNK Dinama prolomio se glasni vapaj za novcima. Vješto ili nevješto prikupljanje milijun eura za isplatu duga Draženu Ladiću još se nekako može shvatiti jer ih je iznenadila presuda nakon 15 godina suđenja, koga ne bi? Imponiralo nas je ipak nešto drugo, glasno nezadovoljstvo stadionom došlo je skupa s obilnim oborinama.
O iznosu utrošenom na „izgradnju“ Maksimira već se odavno prestalo govoriti, tek se dijeli paušalna ocjena kako je utrošeno dovoljno love za građenje barem dva spektakularna stadiona, a u praksi imamo „izgrađeni“ Maksimir. Srećom nitko nije odgovarao za takvu megalomansku pljačku jer je ovo Republika Hrvatska. Osim vječne izgradnje, natkrivanja, investicija, planova imamo nestašan odnos na liniji Bandić – Mamić. S jedne strane imamo gradonačelnika koji dobrovoljno svake godine šalje u prosjeku 20 milijuna kuna Dinamu i žmiri na moguće nepravilnosti u poslovanju, a s druge strane imamo Mamića koji objeručke prihvaća izdašnu pomoć gradonačelnika i šalje svoje trbuhozborce u kontraofenzivu da žicaju lovu za stadion.
>> Dinamov “gradski” + “uskočki” novac = bolnica, 14 vrtića, 7 škola, stadion…
Obojica se itekako dobro sjećaju i itekako su dobro plivali u socijalizmu, pa dobro znaju da nema boljeg financiranja od javnog financiranja. Najlakše je plaćati tuđim novcem, sagradite nam stadion! Svjesni su kako od toga neće biti ništa, jer koliki god konformisti jesu agrameri, teško da bi zažmirili na još jedno financiranje gradnje stadiona poučeni ranijim iskustvom, ali i neobičnoj sklonosti i nestašnosti glavnih aktera i povremenih stanovnika Remetinca da javni novac pretvaraju u privatni.
Tu dolazimo do statusa quo, Grad neće praviti nove velike investicije u stadion jer je besmisleno (stadion treba sravniti sa zemljom), skupo i glupo, ali će prešutjet stalne prozivke čelnika. S druge strane, Dinamo također zna da im stadion neće nitko napraviti, već da bi u kapitalizmu sami trebali izdvojiti sredstva za gradnju stadiona, ali bleferski poručuju da bi oni sudjelovali kada bi se Grad odlučio pomaknuti s mjesta.
Igor Žuraj
