Bilo je to pred Božić 2010. godine, novinar Borut Šips (kao iznimka među svojim kolegama) odlučio je postaviti pitanje koje nije po volji Zdravku Mamiću. Pitao ga je o sukobu interesa jer je on godinama izvršni predsjednik kluba, a njegov sin menadžer igračima istog tog kluba što je i tada i sada protivno Zakonu o sportu, jednako tako moralno neprihvatljivo, a i onima koji je posjeduju – vrijeđa inteligenciju.
Tada gotovo nedodirljivi Mamić na vrhuncu moći, salvama uvreda napao je novinara jer je rekao ono što se danas uzima „zdravo za gotovo“.
>> Plave kronike: Sukob interesa
Sedam godina poslije Zdravko Mamić priznao je svoje laži koje je izrekao toga dana, ali i u još mnogo navrata. Lagao je da Dinamo ne dijeli odštete s igračima, dok je prljavi posao u svemu tome za njega odrađivao i Tomislav Svetina. Također, nije samo lagao on, lagali su i mnogi drugi kako bi prikrili da Mamić i njegov sin diljem Europe zarađuju na poslovima s Dinamom. Lagao je i Tomislav Marčinko da Mamićev sin ne radi poslove s Dinamom što je dokaz da čelnici rade u interesu Mamića, a ne Dinama.
Laže Mamić i kada se opravdava da je lagao u strahu od premijera Milanovića i ministra Jovanovića, budući da će dotični sastaviti Vladu tek godinu dana nakon laži i uvreda izrečenih pred Božić 2010. godine.
Naravno da nije međuvremenu postao bolji čovjek pa odlučio pokajati svoje brojne grijehe i tako olakšati dušu. Pritisnut brojnim istragama, optužnicama, u nedostatku rješenja, ovo su potezi očajnika. Kako bi se spasio od optužbi o izvlačenju novca iz Dinama na temelju nove istrage, mahnito baca optužbe prema privatizaciji, premijeru i predsjednici, prema igračima (Modrić i Lovren), prema trenerima (plaćao je Ćiru Blaževića na ruke); u nadi da će uhvatiti slamku spasa.
Filijala mrskog rivala?
Nakon odlaska Henriqueza postalo je izvjesno da se samo čeka dan kada će Gavranović biti predstavljen u plavom dresu. Nije sporno kako bi dolazak najboljeg igrača Rijeke i ponajboljeg igrača lige trebalo biti veliko pojačanje, može se objasniti i interes Gavranovića da ostane u ligi barem klasu ili dvije ispod njegove razine, sporna ostaje tek prisna suradnja Rijeke i Dinama. Mora se priznati da je neobično i rijetko viđena pojava takav odnos između rivala.
>> Plave kronike: Ortaci, a ne rivali
U ovom poslu ponovno su oba kluba prošla vrlo dobro, Dinamo je dobio klasnog napadača kakvog godinama nije imao (ako ne brojimo jednu sezonu Angela Henriqueza), a Rijeka je za igrača pred istekom ugovora dobila minimalno Pavičića koji je već na posudbi.
Ne treba zaboraviti ranije trampe unazad par godina od kada na toj relaciji stoluju Mišković i Mamić, dopredsjednik i „vlasnik“ nogometnog saveza. Rijeka je u početku dobila veliki zamah dolaskom Alispahića, Kramarića, Tomečaka, Pokrivača, Krstanovića, uz Borasa i Maleša koji su nominalno bili u Lokomotivi. Uglavnom je riječ o igračima iznadprosječne kvalitete za HNL, a neki su i top klase. Zamjenu ozlijeđenog Leškovića za Andrijaševića, koji će se pokazati kao predvodnik šampionske Rijeke, uz debelu nadoplatu – također vrijedi upamtiti.
Neželjeni kapetani
Napokon su se uspjeli riješiti i drugog „neželjenog“ kapetana, prije par mjeseci je Pivarić otišao u Dinamo Kijev, a kapetan Antolić (kojem je najveća kvaliteta da je domaći dečko) otišao je u poljsku Legiju.
Obojica su bolovala od tzv. Sammir sindroma koji se manifestira u „predugom stajanju u izlogu“ i tako sve dok ne konstatiraju da ih se nikad neće prodati za koliko toliko zadovoljavajući iznos. Vodeći se time, odšteta pada u drugi plan, a ističu se neke druge vrijednosti. Biti će interesantno pratiti koliko poziva i nastupa u reprezentaciji će Pivarić i Antolić imati nakon odlaska iz Dinama, jer biti domaći dečko, kapetan i miljenik izbornika je jedno, a biti prosječan igrač na istoku Europe je nešto sasvim drugo.
Igor Žuraj
