Tisuću želja, na svakoj isto piše
Rijeka prvak, za to cijeli Kvarner diše
Ovako glasi jedan od transparenata Armade. Današnjim danom ispunjena je svaka od tih tisuću želja. Rijeka je postala prvak, po prvi put u svojoj 71 godinu dugoj povijesti. Dominantno je momčad Matjaža Keka promarširala ovom sezonom, u kojoj u samo 2 (4. i 5.) od ukupno 36 kola nije bila na vrhu. Donosimo vam kratku priču o tome kako se podno stijena Rujevice (is)kovala titula.
Priča o prvaku zapravo započinje u veljači 2012. godine, ulaskom talijanskog milijardera Gabrielea Volpija i njegovog fonda u vlasničku strukturu HNK Rijeka. Ovaj naftni magnat, rodom iz malog gradića Recca u blizini Genove, svojim je kapitalom oporavio posrnulog prvoligaša s Kvarnera. Vratio je godinama nagomilavane dugove te klubu omogućio investiranje u igračka pojačanja. Za predsjednika kluba postavio je Damira Miškovića, svog suradnika iz naftnog biznisa, inače rođenog Riječanina.
Prva ozbiljna igračka pojačanja stigla su iz NK Osijek, redom Vargić, Lešković, Kvržić, Jugović. U stvaranju moćnog igračkog kadra značajnu su ulogu imali i dolasci igrača iz Dinama odnosno Lokomotive. Tako su na (tada još) Kantridu pristigli Andrej Kramarić, Ivan Tomečak, Ivan Krstanović, Mate Maleš, Nikola Pokrivač, Mehmed Alispahić, Ivan Boras i najnovije Franko Andrijašević. Mnogim ljubiteljima nogometa je na prvu poslovanje Rijeke s konglomeratom Dinamo/Lokomotiva bilo problematično, no valja imati na umu da se radilo o igračima koji su u Maksimiru bili u drugom, čak i trećem planu. U Dinamu procijenjeni kao tehnološki višak u Rijeci su neki od njih postali najbolji igrači lige. Ključni korak u stvaranju velike momčadi Mišković i Volpi stavili su u proljeće 2013. godine angažiranjem slovenskog trenera Matjaža Keka.
Prvu sezonu Miškova Rijeka završila je na trećem mjestu. Potom su uslijedila tri druga mjesta, a velik uspjeh ostvaren je i u europskim natjecanjima, gdje se Rijeka dva puta (2013./14. i 2014./15.) plasirala u grupnu fazu Europske lige. Konačna nagrada za sistemsko ulaganje i strpljenje stigla je ove sezone.
Iako se činilo da se veliki riječki balon pomalo ispuhao, jer je Kek u zadnja 2 prijelazna roka prije ove sezone ostao bez praktički kompletnih prvih 11, Rijeka je od starta dominantno krenula u prvenstvo. Kao što smo spomenuli u uvodu, Rijeka je samo poslije 4. i 5. kola bila druga na ljestvici. Nakon što su u 6. kolu u Jadranskom derbiju svladali Hajduk na gostovanju s 4:2, prvo mjesto više nisu ispuštali. A kada je u 9. kolu na Rujevici pukla petarda u mreži Dinama, iako je prošla tek prva četvrtina, postalo je jasno da se u Rijeci kuje povijesni naslov prvaka. Nanizali su Riječani do kraja polusezone 9 pobjeda u sljedećih 11 utakmica (2 remija na gostovanjima u Zagrebu i Koprivnici) te na zimsku stanku otišli sa 6 bodova prednosti.
Proljetni dio prvenstva krenuo je pakleno, s tri gostovanja (Osijek, Zaprešić, Split) i domaćim susretom s Lokomotivom. Uspjeli su Riječani uzeti 10 od 12 bodova (remi u Splitu) zadržavši solidna 4 boda ispred Dinama. Prvu meč loptu momčad s Kvarnera imala u 27. kolu, kada su propustili na domaćem terenu matirati Dinamo i pobjeći mu na +7. Prekrasni gol Soudanija u smiraju utakmice produžio je neizvjesnost.
U zadnjoj četvrtini prvenstva učinilo se da je Rijeka umorna, da je momčad koja se minimalno rotirala izgubila dah. Neriješeno u Puli i poraz u Kranjčevićevoj kod Lokomotive (prvi uopće u sezoni i prvi nakon 45 utakmica bez poraza) uzdrmali su momčad Matjaža Keka, no kako ni Dinamo briljirao (poraz u Maksimiru od Hajduka i u Koprivnici od Slavena), Rijeka je ostala u komfornoj prednosti od +5 ispred Plavih. Uspjeli su Riječani smoći snage za posljednji marš na titulu. Svladali su Hajduk na Rujevici 2:0, a istim rezultatom slavili su i u Koprivnici.
Sinoćnje slavlje nad Cibalijom 4:0 i matematički je potvrdilo titulu.
Ključ Rijekinog ovogodišnjeg uspjeha bio je u odličnoj timskoj igri. Momčad je toliko standardizirana da igrači lakoćom mogu igrati i zavezanih očiju. Najboljih 11 mijenjalo se samo ako je netko ispao zbog ozljede ili kartona. Nadalje, timski presing kojim Rijeka lomi suparnike, pogotovo one niže kvalitete pomalo je nevjerojatan za nogometne terene. S druge pak strane, kad se Rijeka pri pozitivnom rezultatu zatvori, s obzirom na sjajnu momčadsku obranu, stječe se dojam da suparnik Rijeci ne može zabiti gol taman da se igra 900, a ne 90 minuta. Iznimka je bilo par proljetnih kola, gdje uža obrana nije bila standardna, no i to je riješeno oporavkom Župarića od ozljede.
Ipak, iz odlične momčadi odlučili smo izdvojiti trojicu pojedinaca.
Franko Andrijašević bio je ove sezone najbolji strijelac i ključna figura u napadu Rijeke, po mišljenju autora ovog teksta najbolji igrač cijele lige. Nominalno po vokaciji veznjak, Franko je sjajno koristio prostor kao sekundarni napadač, često se ubacujući iz drugog plana. U 27 utakmica zabio je 15 golova, još 5 puta asistirao. Najbolju partiju odigrao je u Osijeku, u prvom proljetnom kolu, kad je s 2 gola okrenuo utakmicu (pobjeda Rijeke 3:2). U Rijeku je došao na mala vrata iz Dinama, u paketu zajedno s 1.5 milijuna eura, u zamjenu za Leškovića. To je bio možda i najbolji posao uprave Rijeke u zadnjih 5 godina.
Dvojac Ristovski – Vešović na desnom boku probijao je protivničke obrane, ali i radio vrhunski posao u obrani. Stefan Ristovski najbolji je desni bek u HNL-u. I on je u Rijeku stigao bez puno pompe, u ljeto 2015. iz tada svježe bankrotirane Parme. Odlaskom Tomečaka nametnuo se kao prva opcija na desnom beku. Fizički sjajan, odlično je izvodio overlapping s Vešovićem, hraneći svojim centaršutevima Andrijaševića i Gavranovića. Zabilježio je ukupno 9 asistencija u 32 prvenstvene utakmice. Sjajne igre nisu ostale nezamijećene pa se za Ristu zainteresiralo više momčadi iz liga petice. Marko Vešović, čiji je otac Rade također svojedobno nosio dres Rijeke, se osim na desnom krilu pokazao odličnim i na lijevoj strani. Agilni Crnogorac zabio je ove sezone 5 golova, uz 9 asistencija.
Glavni arhitekt ovog uspjeha HNK Rijeke je Matjaž Kek. Studiozni Slovenac posložio je momčad koja se vrhunski brani i još bolje u tranziciji slama protivnike. U četiri i pol godine koliko je na klupi, Kek je s Rijekom dosegao razinu automatizma igri koja je daleko iznad bilo koje HNL momčadi. Prepoznao je moć koju u sinergiji posjeduju Vešović i Ristovski, Andrijaševića je od neperspektivnog kadra u Dinamu učinio reprezentativcem i ponajboljim igračem lige. U principu, za gotovo sve igrače Rijeke možemo ustvrditi da su pod Kekom značajno napredovali. No, možda i najvažnije od svega, uspio je do kraja zadržati momčad na zemlji, što je iznimno važno za klub i igrače koji se po prvi put u karijeri u glavnim ulogama bore za naslov. Ugovor mu istječe u lipnju. Novi još nije potpisao, no dao je riječ upravi kluba. A Keku dana riječ znači više od bilo kojeg potpisa.
U konačnici preostaje nam još samo čestitati igračima, stručnom stožeru, upravi Rijeke i Armadi na prvom naslovu, koji je došao 18 godina kasnije nego li je trebao, ali je tu. Snovi generacija navijača sinoć su postali stvarnost. Sada im predstoji zasluženi odmor, a potom napad na Ligu prvaka!
Pavao Vrba
