U ljeto 1950. godine održavalo se Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu. Bilo je to prvo prvenstvo odigrano nakon Drugog svjetskog rata i pauze od čak dvanaest godina. Čast da predstavljaju Jugoslaviju na tom velikom natjecanju imala su trojica hajdukovaca – Vladimir Beara, Božo Broketa i Bernard Vukas, s tim da je jedino zadnje spomenuti zaigrao u dvije od ukupno tri utakmice.
Jugoslavija je ispala odmah u prvom krugu izgubivši samo od domaćina Brazila u utakmici zadnjeg kola. Upravo će ta utakmica na Maracani inspirirati osnivanje Torcide pred susret s Crvenom Zvezdom.
Ideja o Torcidi
Nakon povratka u Split, trojac iz Brazila bio je pun dojmova, a pogotovo Vukas koji je svoje oduševljene atmosferom podijelilo s prijateljima prilikom jednog druženja na Bačvicama. Sudionik tog druženja bio je i Ante Dorić, Vukasov vjenčani kum koji ga je citirao: “Ljudi da vidite šta je to Rio i ta Maracana, pa to je nemoguće dobit utakmicu tamo. Ta njiova navijačka družina, zovu se Torcida. To otkad počne, a stadion je za 200 000 ljudi, to otkad počne utakmica to je takvi šušur, ovakva ti je glava. Prije utakmice oni već vodu 1:0. To ne moš dobit utakmicu, to je nemoguće.”
U tom društvu na Bačvicama našli su se i neki splitski studenti sa zagrebačkom adresom, a najpoznatiji od njih uskoro će postati Vjenceslav Žuvela. Čovjek je to kojega je zasigurno najviše dojmila Vukasova priča o brazilskoj Torcidi, atmosferi i svom tom šušuru s obzirom na to da će za samo par mjeseci upravo on postati glavni inicijator splitske Torcide. “Žuvela se sitija te Torcide, kako oni navijaju u Južnu Ameriku, po ovin pričanjima igrača koji su bili doli. A mi, bez puno razmišljat, a pošto smo isti ka temperament, more, sunce, plaže, tipkanje baluna po cili dan, onda smo prihvatili to ime Torcida, koje je i danas ostalo.”
Nakon što je Hajduk osvojio samo jedan bod protiv Naših Krila, a Zvezda neočekivano izgubila u Titogradu (danas Podgorica), na tablici je došlo do promjene. Crvena Zvezda je i dalje držala prvo mjesto ali sada s jednakim brojem bodova kao Hajduk, koji je imao dosta lošiju gol razliku. Preostala su još dva kola do kraja, a odmah u idućem je Crvena Zvezda dolazila u Split i Hajduk je tu utakmicu morao pobjediti da bi osvojio prvenstvo. “Tu je utakmicu njima u Splitu tribalo neodlučno da budu prvaci države, a Hajduku je igrala samo pobjeda. Onda se Žuvela sitija pa je reka: Ma dosta mi je više i toga Partizana, i Dinama, i Zvezde! Triba dobit tu utakmicu, moramo se mi organizirat, to mora bit navijanje od prve do zadnje minute! Po Dorićevom sjećanju, Žuvela je, među ostalim, rekao: “Tu utakmicu moramo dobit i dokazat da smo mi najbolji u državi, a ne da budeš prvi uz pomoć sudaca i Saveza koji ti pomažu u pojedinim utakmicama”.
Organiziranje navijača
Danima prije utakmice Hajduka s Crvenom Zvezdom u Split su stizali telegrami iz Zagreba koje je potpisivao Žuvela. U jednom od njih je pisao da se u Splitu trebaju organizirati pred odlučujući susret te je najavio da će iz Zagreba s njim krenuti veliki broj navijača. Plan je bio da oni svi zajedno stvore navijačku skupinu koja bi se zvala Torcida. Jedan od aktera tog doba, Ante Ivanišević je rekao da mnogi od njih tada nisu ni znali što je to Torcida. “Nije se znalo da dolazi Torcida, nego velika grupa navijača Hajduka iz Zagreba. Posli se pročulo to Torcida”
Tada šesnaestogodišnjeg Ivaniševića obavijestio je sedam godina stariji imenjak Dorić o mogućnosti da se osnuje organizirana navijačka skupina. “Ima jedan Žuvela u Zagrebu koji je doša na tu ideju. On je student gori i ja ću šnjim bit dalje u vezi.” Ivanišević koji je bio jedan od najmlađih u ekipi odmah je prihvatio tu ideju i ponudio se za pomoć. Malo pomalo, pročuo se glas gradom i cijela se ta ideja počela širiti što se više približavao dan utakmice. Ljudi su se počeli organizirati i svatko je imao svoj zadatak. Anti Doriću je Žuvela poručio da napravi 4-5 karikatura igrača Hajduka, pa je Ante uzeo od doma dva lancuna koja je izrezao u manje zastave. S njima je došao kod vrsnog karikaturista i slikara Milana Tolića u Omladinsku ulicu.
“Šjor Tolić, u subotu nan je biti ili ne biti, moramo dobit Zvezdu da Hajduk postane prvak države, možete li nan napravit četiri karikature?”.
“Kako ne, za Hajduka…”
Tolić je do petka nacrtao na komadima lancuna velike karikature Matošića, Bajde, Kokeze, Beare, Luštice i Brokete. Još su samo falili drveni štapovi koje nije bilo lako pronaći pa je Dorić otišao u poduzeću “Drvodjelac”. Tamo mu je potrebne štapove dao Vicenco Draganja pa su zastave bile gotove i spremne za nedjelju ujutro. Tada četrnaestogodišnji Ivo Bego koji će bili dres obući tek za par godina, također je sudjelovao u akcijama Torcide. Veljko Klauzer koji ga je učio pismoslikarskom zanatu rekao mu je: „Ivo, ‘ajde s menom i uzmi crvenu i plavu boju.“ – Uzeli smo boje i otišli pisati parole po splitskim butigama – izjavio je Bego.
>> Ivo Bego: Hajdukova borba ne smije stati! Završit ćemo ono što smo počeli
Večer prije utakmice grupa u kojoj je bio Ante Ivanišević imala je zadatak uzeti zvono s crkve sv. Nikole na Marjanu i poslije ga vratiti bez obzira izgubili ili dobili utakmicu. Njegova grupa koja se sastojala od 7-8 ljudi (Ante Dorić, Šime Perković, Pocrnjić, Tičić, Vlado Mikulić, Ante Valenta…) trebala je uz pomoć tog zvona ometati igrače Zvezde ispred hotela i ne dopustit im da spavaju.
Slobodna Dalmacija objavila je izvješće o dolasku gostujućih igrača u Split, vlakom u 00:35 sati, s nekoliko sati zakašnjenja. Goste je dočekao stručni tajnik Hajduka dr. Šime Poduje i otpratio ih do hotela Bellevue, gdje su odsjeli. Stigli su: Mrkušić, Lovrić, Tadić, Kašanin, Nešović, Đurđević, Palfi, Đajić, Kujundžić, Ognjanov, Mitić, Tomašević, Takač, Vukosavljević i Jezerkić.
Navijači su dobili informaciju da su igrači Zvezde smješteni u Bellevueu, ali i u hotelu Park, pa su se podijelili. “Zvezdini igrači su bili smješteni u dva hotela, jedan dio u Belvija a drugi u Parka. Mi smo tu cilu noć sa velikom grupom njih budili. Padala je kiša cilu noć al nam nije bilo briga i tako sve do 6 uri ujutro kad smo otišli dočekat na vlak grupu Torcidaša koja je dolazila iz Zagreba.”
S grupom torcidaša koja je putovala vlakom iz Zagreba nalazio se i jedan igrač Crvene Zvezde – Branko Stanković. Njemu je u porazu od Budućnosti u Titogradu golman Krivokuća obranio penal u 28. minuti utakmice. Taj njegov neiskorišteni udarac unio je nervozu u redove zvezdaša, a svađa je kulminirala gotovo do te mjere da je Stanković ostao kući. Na kraju je ipak otputovao da bi se priključio na dan utakmice. Beogradski dnevni list “Politika” u jednom od članaka proziva Torcidu za ometanje mirnog sna Branka Stankovića koji je putovao istim vlakom: “…skupljala se na svakoj stanici pred spavaćim kolima u kojima je Stanković putovao u Split, galamila, zvonila i to sve da ne bi igrač Crvene Zvezde mogao da se odmori poslednju noć pred utakmicu. Bilo je neukusnih povika i slično…” U zapisima politbiroa spominje se taj incident s Brankom Stankovićem, ali uz opasku da navijači nisu znali da se radi o njemu već su prvotno mislili da se u spavaćim kolima nalazi Arsenijević (izbornik Jugoslavije).
“Kiša je padala, oko 6 uri je doša vlak. Sigurno oko 500 ih je došlo iz Zagreba. Nas je bilo koji smo ih čekali oko tisuću. To je sve bilo puno isprid ferate. To je bilo grljenje, ljubljenje, pisma… Pa smo opet išli od Parka i Bellevuea u grad. Nije nas nitko tira… Milicija nije, ali smo se posli makli oko deset uri jer su nas molili ovi šta rade u tim hotelima.”– ispričao je Ivanišević.
U Vjesniku je izašao izvještaj o dolasku navijača iz Zagreba: “ Došli su na utakmicu u Split da bučnim bodrenjem podignu moral splitske ekipe. Posebno za tu priliku napravili su svoje vlastite značke. Kada sutra na igralištu Hajduka zagraje i zagalame, odzvanjat će cijeli Split. Jer, Hajduk poslije rata još nije nije bio tako blizu naslovu nogometnog prvaka države, pa u odlučnom času njegovi navijači nastoje da mu bodrenjem pomognu da što prije osvoji najviši naslov. A Torcida navješćuje da neće štediti svoja glasna grla”
Kada su stigli navijači iz Zagreba, Žuvela je Doriću dao jedno sto komada papirnatih znački da ih podijeli. To su bile prve značke Torcide koje su navijači nosili te 1950. godine na reveru. Značke od papira u dogovoru sa Žuvelom dizajnirao je njegov kolega korčulanin, Lovor Dragojević koji je studirao ekonomiju u Zagrebu. Dorić je otišao kraj Lučke kapetanije jer su tamo dolazili motori, brodovi i bracere i kako se god koji navijač iskrcao on mu je dao značku da je stavi na jaketu, da se vidi da je torcidaš, druker Hajduka. “Na toj utakmici, to ti je bija isto ka ustanak Dalmacije. Cili svit je bija Torcida, i domaćice u kuću i one na Pazar, sve je to bilo za Hajduka. To su dolazli motorini, brodice, trabakuli, jedrenjaci, brodi, sve se to sleglo na tu utakmicu. A onda, dolazili su ljudi iz unutrašnjosti, iz Sinja, Imotskoga, Klisa, Drniša, Knina.”
Taman pred utakmicu na jednu grupu otočana koji su imali te značke naletio je Vladimir Beara. Svjedoči da su ti navijači značke zakačili iglom na čelo, a jednom se obratio s riječima: “Jesi ti lud, inficirat će ti se, to je obična žica! A on je odgovario: Neka je žica, nek je i otrovna, ako umrem, umrit ću za Hajduka! Ostatak te ekipe je dobacivao: Mi smo Hajdukovci, Mi želimo da budemo prvaci!”
Povorka navijača koja je već tada slavila otišla je oko 11 sati na Narodni trg (Pjacu) gdje je Žuvela održao proglas te su odmah nakon toga otišli na Plac. Beogradska “Politika” donosi izvještaj: “U podne se na Narodnom trgu okupilo oko hiljadu navijača koji su nosili plakate sa crtežima igrača i natpisima “Hoćemo pobjedu! Vidjak, Vukas, Frane!”, prodavali značke i zastavice, nosili crnim slovima ispisane trake “Torcida”, vikali kroz megafon i galamali. Oni su prošli kroz grad, formirali povorku i otišli još u podne na igralište.”
Torcida – neumorni prijatelji Hajduka
Vijest o Torcidi prvi je donio Ratko Zvrko u zagrebačkom Vjesniku 29. listopada: “U Splitu je veoma živo. Ovih dana doputovalo je mnogo navijača da na vrijeme osiguraju ulaznice. Jutros (subota op.a.) je vlakom doputovala iz Zagreba grupa od 130 ljudi. Donijeli su čegrtaljke, pištaljke, zvona, pa čak i jednu ručnu sirenu. To je tek prva, manja grupa navijača Hajduka iz Zagreba. Sutra će ih doći još oko 300. Nazivaju se Torcidom, imenom najbučnijih i najtemperamentnijih navijača na svijetu – Brazilijanaca. Zagrebačka nogometna publika poznaje ih s utakmica Hajduka u Zagrebu. To je onaj dio gledalaca na istočnom stajanju, bučniji i grlatiji od daleko većeg broja ostalih gledalaca. Temperamentni južnjaci!”
Osim što su redovito pratili Hajduka u Zagrebu, splitski studenti su 10.10.1950 prisustvovali i utakmici između Dinama i Zvezde u Maksimiru. Na tom su susretu organizirano vršili pritisak na Zvezdu kako bi Hajduk smanjio bodovni zaostatak na drugom mjestu. To 14. kolo jedno je od ključnih jer je Dinamo pobijedio momčad iz Beograda s 1:0, dok je Hajduk na Starom placu svladao BSK s 5:2. Tako su “bili” s nedostižna tri boda zaostatka stigli na samo bod iza Zvezde.
Početna rečenica u izvještaju Slobodne Dalmacije glasi: “Jučer je naš grad imao veliki sportski dan i slobodno možemo kazati jedan od najvećih u svojoj bogatoj sportskoj historiji.”
Potom Slobodna prvi puta spominje Torcidu u podnaslovu: “Torcida – neumorni prijatelji Hajduka”, a u tekstu stoji: “Sportaši (tako su se tada nazivali navijači) su stigli iz svih krajeva naše zemlje, a najviše ih je bilo iz Zagreba. To su veliki prijatelji “bijelih” koji živo prate sve igre svog ljubimca Hajduka. Oni su sebe prozvali Torcida po uzoru na brazilijanske sportaše. Njihovo “drukanje” bilo je neumorno i oni nisu zastali ni kada je sve izgledalo izgubljeno. Oni zaslužuju da im posvetimo ovo nekoliko riječi.”
Torcida je tako začeta 28.10.1950. u Zagrebu, a rođena je u Splitu 29.10.1950. na utakmici protiv Crvene zvezde.
Joško Listeš
Tekst kojeg ste pročitali dio je diplomskog rada “Povijest HNK Hajduk Split u drugoj polovici 20. stoljeća” autora Joška Listeša. Rad je to koji je nedavno s odličnim obranjen na Filozofskom fakultetu u Splitu i koji bi uskoro trebao doživjeti svoje tiskano izdanje u obliku knjige.
