Danas trideset i prvi rođendan slave Bad Blue Boysi.
Kroz trideset i jednu godinu postojanja nijedna navijačka grupa na svijetu nije prošla i prolazi borbu kroz devet nogometnih krugova pakla kao ova skupina. Odlika plave družine sa sjevera kroz cijelu povijest postojanja bio je bunt. Bunt protiv sistema, protiv nepravde i protiv okupacije nečega što je svima zajedničko.
Dok druge navijačke skupine razmišljaju kakvu koreografiju i parole složiti, pripremaju se za gostovanja ili se jednostavno zabavljaju bez brige i pameti oko viših stvari koje čine klub, Boysi te slatke brige nemaju. Borba protiv političkog vrha i mafije uz nikad viđene policijske torture i represivni aparat posebno na vlastitom stadionu je sukus njihovog postojanja. Umjesto trideset i jedne godine sažete u onih devedeset minuta nogometne igre gdje mozak ode na pašu,a osjećaj slobode prevlada u odnosu na brige i probleme koji te okružuju, kod Boysa je skoro trideset i jednu godinu situacija potpuno obrnuta.
Gdje su Boysi danas? Možda nemaju koreografije, šaljive parole i skandiranja, organizacija i brojnost im nije sukladna potencijalu koji Zagreb i okolica imaju, ali imaju petlju i imaju stav. Do posljednjeg čovjeka. Antisistemski stav koji ne pristaje na kompromise, na lažna obećanja i na prazne priče. Bezbroj puta mogli su ići linijom manjeg otpora. Vrlo dobro je poznato koliko puta su im se nudila brda i doline za povratak na tribinu i autocenzuru naspram mafijaško-političkog orgijanja po klubu. Da se pristalo na takvo što danas bi na maksimirskom svratištu imali idiličnu atmosferu, a Boysi bi imali jedan od najrespektabilnijih kopova u Europi. Ali to onda ne bi bili Boysi, već skupina plaćenika i marioneta kakve mogu se vidjeti čak i u susjednim zemljama.
Može im se zamjeriti svašta. Manjak kontrole, ustašluk, nasilje, divljanje. To je posljedica stanja u kojoj se kao društvo nalazimo. No i takvi Boysi, sa svim manama koje krasi „no one like us, we don’t care“ stav, podižu borbu za pravdu i poštenje na viši nivo u našem društvu makar se radi o mikrokozmosu jedne realno nebitne životne stvari zvane nogomet.
Treba priznati i činjenicu da su Boysi neželjeno dijete Zagreba. Nikad im društvo nije pružilo „tapš-tapš“ po ramenu. Niti u borbi za povratak imena ili ruku suradnje u borbi protiv mafije koja je okupirala klub. Kad je policijski represivni aparat, bilo po nalogu HDZ-a u devedesetima ili Mamićevom nalogu u nultima, htio uništiti svim silama grupu, nikad nisu dobili ni barem deklarativnu podršku zajednice. Zbog vlastite zatvorenosti, zahvaljujuć kojoj je opstala grupa, nisu bili druželjubivi drugima te su u borbi, ne samo za klub već u borbi za pravdu, ostali sami.
Kada borba protiv mafije za maksimirski Westeros konačno završi, Boysi neće glorificirati ulogu u tome jer to nije njihov habitus. Oni ne navijaju za titule, Pjace, Modriće, utakmice protiv Bayerna, Reala ili Juventusa. Kraken koji se trenutno nalazi u Maksimirskoj 128 izaziva im samo osjećaj gađenja što se vidjelo i u Vinkovcima s vraćanjem dresova. Oni navijaju za klub, navijaju za Dinamo. Za klub koji ne postoji i za Dinamo kojeg nema. Za ideal onog što im znači, intimnu ljubav koja ide isključivo jednosmjerno.
Ima li veće ljudske slabosti poput autodestrukcije navijanja za klub kojeg toliko voliš da ga u jednom momentu isto tolikom mjerom zamrziš zbog onog što je postao? Boysi su se uzdignuli iznad toga, a navijaju i pjevaju ne za GNK, već za Dinamo koji će tek postati. Sretan im rođendan!
Goran Đulić