Search
Close this search box.

Zašto Dani Olmo može dobiti putovnicu, a ostali stranci ne tako lako?

Twitter/GNK Dinamo

Dani Olmo, ako kojim slučajem ne znate, mlada je zvijezda Dinama, rođena u Terrassi prije devetnaest ljeta. Njegov nogometni pedigre brusio se u jednom od najboljih nogometnih odgajališta na svijetu – La Masiji, Barceloninoj nogometnoj akademiji, u kojoj je proveo sedam godina, a  probio se čak i do mladih selekcija španjolske reprezentacije. 2015. godine odlučio je priliku za lakši i uspješniji proboj u nogometnom svijetu potražiti u Zagrebu, unutar zidina Dinamove omladinske škole. Dvije sezone nastupao je za Dinamo II, a posljednjih godinu dana isprofilirao se kao jedan od najboljih igrača Dinama i, ako je suditi prema stilu i kvaliteti igre te ‘nogometnom karakteru’ kojeg pokazuje, zasigurno ga čeka obećavajuća međunarodna karijera.

U tom kontekstu posljednjih tjedana pompozno je kroz medije plasirana slavodobitna vijest da je mladi Olmo odlučio igrati za hrvatsku reprezentaciju. Neslužbenom glasnogovorniku Dinama (i HNS-a), Davorinu Olivariju odmah se pohvalio i Dinamov direktor Tomislav Svetina: “Sve ćemo pokušati da Dani Olmo dobije hrvatsko državljanstvo! Već su poduzete neke predradnje”.

Neslužbena kampanja pokrenuta od strane Hanza Media mašinerije se zahuktala i sam Olmo potvrdio je da uzima hrvatsko državljanstvo, a njegovi motivi za putovnicu dječački su iskreni: “Odlučio sam uzeti hrvatsko državljanstvo, dobiti hrvatsku putovnicu, jer će mi to biti prednost kad je riječ o budućnosti i karijeri. Hrvatska reprezentacija? Tko zna što će se dogoditi u budućnosti”.

Da je izglednije da ćeš više zaraditi ako si reprezentativac neke zemlje, to je jasno. Pogotovo ako si član reprezentacije poput Hrvatske, za koju nastupaju igrači Reala, Barcelone, Liverpoola, InteraMilana… Karijera i igračka cijena dobivaju na novoj vrijednosti, a to je bit svega u cijeloj priči. Zasigurno Olmu neće zasuziti oči na “dok mu hrašće bura vije…”.

Neupitno je da će mladi Katalonac, odnosno Španjolac, odnosno budući Hrvat obući vrlo skoro nacionalni dres. Vlado Iveta – tajnik HNS-a, po tom pitanju precizno rezonira da su “pravila dosta neprecizna kad je riječ o promjeni državljanstva i saveza” te dodaje da po meni, igrač prema pravilima nakon navršene 18. godine mora najmanje pet godina neprekidno živjeti na teritoriju države za čiju reprezentaciju želi igrati.

Ako ste dobro pročitali izjavu Vlade Ivete, pravnika Hrvatskog nogometnog saveza, “po njemu” su pravila neprecizirana i to nije daleko od istine. Usprkos zakonskom okviru, kriteriji za dodjelu i dobivanje državljanstva u Hrvatskoj uvijek su bili neprecizirani – osim ako ste sportaš. Tako su Dinamovi legionari Lucho Ibanez i ‘filho’ Sammir dobivali papire s hrvatskim grbom nakon svega dvije godine, sve to kako bi prestali biti dio ‘kvote stranaca’. Nije ni u drugim sportovima situacija bitno drugačija; za košarkašku vrstu nastupali su Oliver Lafayette i Dontaye Draper. ‘Ajde, Draper je čak i boravio u Hrvatskoj dvije sezone igrajući za Cedevitu, dok je Lafayette unutar hrvatskih granica najduže bio dok je nastupao u dresu Partizana u sklopu regionalne košarkaške lige.

Kao što se da potvrditi, Ivetina izjava je tragikomično istinita, no što zakon kaže o tome? Naime, Zakon o hrvatskom državljanstvu («Narodne novine» broj: 53/91, 70/91, 28/92, 113/93-Odluka USRH, 4/94 i 130/11) ima kriterije koji nisu neprecizirani već su jasno i striktno definirani. Pa se tako hrvatsko državljanstvo stječe:

  • podrijetlom;
  • rođenjem na području Hrvatske;
  • prirođenjem;
  • po međunarodnim ugovorima.

Prve dvije točke ne treba puno objašnjavati, ako je netko od roditelja Hrvat ili građanin Hrvatske ili rođen na teritoriju Hrvatske, ima pravo na stjecanje hrvatskog državljanstva. U slučaju Dani Olma, Lafayettea, Drapera ili Sammira ovi kriteriji baš ‘ne drže vodu’, međutim što kažu ostali uvjeti?

Pravo na državljanstvo prirođenjem može steći stranac koji je podnio zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo – ako udovoljava ovim pretpostavkama:

1. da je navršio 18 godina života te da mu nije oduzeta poslovna sposobnost;
2. da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo;
3. da živi u Republici Hrvatskoj s prijavljenim boravkom 8 godina neprekidno do podnošenja zahtjeva i ima odobren status stranca na stalnom boravku;
4. da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo, hrvatsku kulturu i društveno uređenje;
5. da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj.

Koji od ovih kriterija zadovoljavaju svi ti naturalizirani sportaši? Teško je reći, no da se zaključiti kako je više onih koji iste ne zadovoljavaju.

Naravno, ovo nije kuka i motika protiv Danija Olma ili Lafayettea, jer oni su u cijeloj priči zasigurno najmanje krivi, odnosno bitni. Oni na ovo gledaju isključivo s poslovne strane kao mogućnost i priliku kojom će sebi na što lakši način osigurati egzistenciju. Nije sve u ljubavi, ima nešto i u lovi.

No, ono što je sporno u svemu tome može se definirati na dvije razine. S jedne strane, postavlja se pitanje zašto su inozemni sportaši privilegiraniji u odnosu na druge strane građane koji su svoju ljubav, sreću i egzistenciju odlučili potražiti u Hrvatskoj. Iz kojeg razloga bivaju diskriminirani na ovakav način jer su se eto, umjesto napucavanja lopte, odlučili baviti ‘bezveznim i nebitnim’ zanimanjima poput medicine ili građevine?

Nadalje, zar sam smisao nacionalne vrste u bilo kojem sportu, pa čak i zanimanju, nije upravo ono što i sama riječ kaže – nacionalna vrsta, dakle skupina najboljih pojedinaca u određenoj domeni djelovanja koji imaju hrvatske dokumente (stečene po jasnim zakonskim kriterijima)? Ne bi li bilo malo blesavo da na matematičku olimpijadu koja se održava u Rumunjskoj ove godine, pošaljemo autobusom Čazmatransa desetak naturaliziranih singapuraca?

Zar se hrvatski sport (s naglaskom na nogomet), zakamufliran tobože domoljubljem, busanjem u prsa i rukom na srcu dok intonira himna, na kraju sveo na prostituciju i mešetarenje hrvatskim dokumentima – samo zato da bi netko imao direktnu poslovnu korist od toga, primjerice lakšom (i unosnijom) prodajom iz Dinama?

Zakonska ‘rupa’, koju gotovo isključivo koriste samo sportaši, krije se u članku 12. Zakona o hrvatskom državljanstvu u čijem prvom stavku stoji: “Stranac čije bi primanje u hrvatsko državljanstvo predstavljalo interes za Republiku Hrvatsku, može prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo, iako ne udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 1.-4. ovoga zakona”. Stručno mišljenje o tome je’l xy od nacionalnog interesa daje nadležno ministarstvo. Jesu li Dani Olmo i slični zaista od interesa za Republiku Hrvatsku, i gdje bi završili da se takvim kriterijem nacionalnog interesa vodimo na svim razinama?

Prije nekoliko godina, kad je bila domaćin svjetskog prvenstva, rukometna reprezentacija Katara nacionalni sastav ‘pojačala’ je igračima iz država bivše Jugoslavije, Španjolske, Francuske i Kube. Koja je suštinska razlika takve radikalizacije i komercijalizacije nacionalne vrste s jedne strane i s druge strane ‘nevinog’ i diskretnog dijeljenja putovnica po posebnim kriterijima Tanu Ruiwuu, Nikolaju Pešalovu, Irini Kirilovoj, Tatjani Sidorenko, Jeleni Čebukinoj, Eduardu da Silvi, Sammiru ili Oliveru Lafayetteu, odnosno pokušaja isposlovanja putovnice Gregoryu Sertiću ili Danielu Bilošu? Ako kriteriji moraju biti jednaki za sve, zašto protekcije pod krinkom ‘nacionalnog interesa’ jednostavno smrde na govno?

Hrvatska, ne samo kao nacionalna vrsta već kao država, treba biti otvorena za sve i zakoni trebaju vrijediti jednako za sve. No, posljednjih dvadeset i šest godina svi znamo da isto sunce ne sija za svakog jednako, u svim segmentima i porama našeg društva. Dani Olmo neka zaigra za Hrvatsku u idućem desetljeću, ali tek kada stekne uvjete kao i svi ostali strani rezidenti. Makar, teško je vjerovati da će, poput dojučerašnjeg kolege Antolića, dugo ostati u HNL-u.

Mihael Polovanec


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter