Mantra o tome kako se Dinamo mora učiti i skupljati iskustvo za kakvu konkretnu i konkurentnu ulogu u Ligi prvaka postala je gromobran svake kritike, ali i nepostojeće samokritike na izdanja u najelitnijem nogometnom natjecanju.
Tko bi točno trebao učiti i skupljati iskustvo, klub ili igrači? Klub već četvrti put u nekoliko godina igra Ligu prvaka, a svake godine igra skupine europskog natjecanja. Koliko onda traje to skupljanje iskustva, i znate li još neki klub u povijesti natjecanja čiji je motiv učenje i skupljanje iskustva? Možete li zamisliti trenera ozbiljnog kluba kako ulazi u svlačionicu pred utakmicu protiv objektivno jačeg protivnika i govori svojoj momčad kako je sad red da se uči i skuplja iskustvo? Ili je to samo odgovor rezerviran u slučaju poraza, jer prošle godine nakon utakmice s Arsenalom takve govore nismo slušali.
Što se tiče momčadi za koju su igrali Schildenfeld, Machado i Soudani, a prošlih sezona i igrači poput Eduarda, Sigalija, Taravela, Henriqueza – otkud potreba za skupljanje iskustva? Pa tu su brojni igrači s višegodišnjim internacionalnim iskustvom u jakim reprezentacijama i ligama, pa zašto od njih praviti studente u zenitu igračke karijere? Momčad koju će isključivo činiti iskusni reprezentativci rijetki si mogu priušititi, a i oni koji mogu u momčad guraju mlade igrače, tako da takvo što ne može biti opravdanje, uostalom kako će onda mladi graditi svoje iskustvo ako ne igraju.
Interesantno, potrebu za učenjem recimo Rijeka nije imala, niti je tada potpunom anonimusu Močiniću nedostajalo iskustva da u sudačkoj nadoknadi oduzme loptu i proigra Mujanovića za prolazak protiv Stuttgarta. Rijeka dolazi iz iste lige, sa slabijom momčadi, ništa boljom infrastrukturom, sa znatno manje iskustva, pa se ni Lyon ni Sevilla nisu baš dobro proveli na Kantridi, a Rijeka je u Andaluziji hvatala prolaz skupine, doduše neuspješno. Nije bilo niti spomena o enormnoj razlici u individualnoj kvaliteti, igrači Rijeke tada nisu studirali, nego su igrali i mučili protivnika.
Način na koji Dinamo igra u najelitnijem natjecanju (a nije se proslavio niti u Europskoj ligi) je sramotan iz dva razloga. Prvi razlog je onaj rezultatski, ostvarenu jednu pobjedu i jedan remi u 22 utakmice je besmisleno komentirati, takvu lošu statistiku stvarno je teško ostvariti. Gol-razlika je još tužnija, a tek predstoji gostovanje u Torinu. Svakom klubu se dogodi bolan poraz, loši rezultati, pa i loša sezona, ali kad pokušate uvjeravati sve oko sebe da je savim normalno i prihvatljivo biti loš, onda znate da griješite jer vam nitko ne vjeruje. Drugi razlog je onaj još bolniji, Dinamo u Ligi prvaka ne ulazi u utakmice s namjerom da pobjedi protivnika, već da tih 90 minuta prođe sa čim manje golova u mreži. Dinamo ne igra bunker s željom da iz kontre ugrozi protivnika, Dinamo igra bunker s isključivom željom da ne primi previše pogodaka.
Taj luzerski i malodušni način razmišljanja gradio se godinama u kojima su vas “hranili” vrhunskom prodajom, zaradom, promocijom .. ma samo recite, svime osim vrhunskim nogometom, a sada se ubiru plodovi takvog “dohranjivanja”. Treba vam biti čast što takvi klubovi dolaze na Maksimir, malo morgen. Istovremeno, Legia je pred praznim stadionom dočekala Real Madrid i vrlo brzo se našla u zaostatku od dva gola. Međutim, igrači Legije odbacili su pisanje “natuknica” poput studenta, stali su za katedru i održali predavanje Realu te uzeli bod, s tim da su par minuta prije kraja imali i tri. Niti brojni drugi europski liliputanci kao što su Malmo, Kopenhagen, Ludogorets, Astana, Bate Borisov nisu imali priliku poput Dinama graditi svoje iskustvo, a nije im niti trebalo, oni su u Ligu prvaka došli igrati nogomet, zabijati golove i osvajati bodove, sve ono što Dinamo nije.
Dinamo je došao pokazati kojeg novog talenta u izlogu, glupu maskotu, navijače željne promjena, te pokupiti lovu sa stola. Talenti će otići, lova će se podijeliti, glupa maskota će ostati, a navijači će se i dalje žaliti.
Igor Žuraj
