Sve je više reklama koje pozivaju na kupnju nekog navijačkog proizvoda, sve je više pametnih televizora koje “morate” kupiti da pratite Euro . U moru izvještačenih kampanja sigurno je samo jedno; emocija koju je generirao nacionalni tim odavno je prepustila mjesto cinizmu, ljutnji i ravnodušnosti. Od euforije prvog Eura prošlo je 20 godina, a u tom su se periodu stvari drastično (nepovratno!?) promijenile.
Nogometna reprezentacija je svoj prvi službeni susret odigrala protiv Estonije u rujnu 1994. godine, uslijedio je onda i prvi Euro, a osjećaje ponosa iz tog perioda teško je opisati jednim tekstom. Reprezentacija je još uvijek bila zajednička točka, mjesto zajedništva. U proučavanju povijesti upravo je kronologija ključan koncept koji potiče razumijevanje i shvaćanje povijesnih procesa, no za neka pitanja ni ona nema odgovore.
Kada smo izgubili reprezentaciju, a dobili repku?
Nemoguće je definirati točan trenutak kada je reprezentacija prestala biti naša, a postala samo repka, kada je počeo moralni i simbolički pad. Zapravo se i ne radi o nekom trenutku, točnom i zadanom, koliko o nizu događaja i pojava. Reprezentaciju smo gubili dio po dio, polagano. Jedno pa drugo loše iskustvo, neka nova apsurdna situacija ili okolnost dok se nismo našli svjesni činjenice da ona više ne postoji, da je pretvorena u vlastitu karikaturu. Sustav je postavljen davno, još krajem 90-ih godina kada se neke stadione proglašavalo ukletima, a igrači pokazivali srednji prst tribinama. Oni koji vjeruju u sudbinu i znakove vremena upravo će u tom srednjem prstu na “ukletom” PoljuduDavora Šukera naći simbolički početak otklona reprezentacije od navijača. Gotovo 20 godina poslije, kada je taj isti Šuker postavljen za nominalnog predsjednika Saveza, srednji prst navijačima je postao službena politika. Gubitak zanimanja i osjećaja navijača rastao je usporedo sa rastom moći Zdravka Mamića, čovjeka koji je preuzeo domaći nogomet. S njegovim je stvarnim preuzimanjem Saveza počela završna faza odumiranja reprezentacije, a rođena je njena izvitoperena, modificirana kopija.
U nepreglednom moru čudnih ljudi i još čudnijih odluka pratili smo pozive igračima koje je trebalo prodati, a koji bi poslije nestajali iz kadra. Mnogima je u sjećanju slučaj Brazilca Sammira, koji je naturaliziran i pozvan u repku da bi se naposljetku neuspješno unovčio. Nekima je upravo njegov slučaj bio potvrda, drugima je okidač bilo bacanje kladiva izbornika Bilića na Poljudu nakon godina ignoriranja i zaobilaženja, a trećima opet imenovanje Čačića. Repka je postajala leteći cirkus nogometne vrhuške, marketinški proizvod odijeljen od vlastitog naroda. Emocija s početka priče pretvorena je u biznis nekolicine, a postavljanje Čačića Ante za izbornika pokazao je i zadnjim naivcima kako stvari stoje.
Dvadeset godina nakon prvog nastupa reprezentacije na Euru u Engleskoj, u Francuskoj će pobjede tražiti repka. Tražit će se i pozivati u narednim danima na bezuvjetnu podršku igračima, istim onima koji su se oglušili o navijačke apele, onima koji su u presudnim i kritičnim vremenima izabrali šutnju. Ne samo šutnju već su licemjerno pozivali državu da riješi probleme navijača, kao da su oni najveći problem. Podobni novinari i mediji slavit će njihove poteze, potencirati euforiju, nudit će se neprodane karte za kojima interesa više nema. Kao roba koja se kupuje i prodaje repka je svedena na privatno vlasništvo, pretvorena u proizvod. Osmišljeni slogani i novi dres, ugovorni navijači na tribinama francuskih stadiona bit će blijeda sjena jednog nestalog vremena, podsjetnik na vatru koju su ugasili. Dok i posljednji idealisti dižu ruke od ostataka nekadašnje reprezentacije, dok im se narod ruga ili tek nezainteresirano promatra, njihova predstava ide dalje.
Nakon što smo dobili državu ideale smo gubili polagano. Jedno pa drugo loše iskustvo, neka nova apsurdna situacija ili okolnost. Klijentelizam i korupcija pretvaraju se u pravilo, a povjerenje u institucije države i pravedan sustav postali su samo spekulativni pojmovi. Privatizacija reprezentacije samo je završni čin iskrivljenog sustava vrijednosti u kojem je zabranjeno postalo dopušteno, a javni interes prepušten svemoćnim pojedincima.
Edo Zdravković
