Iako sam bio uvjeren kako po pitanju pravomoćno osuđenih kriminalaca nikad neću napisati ni slova, stvar je ipak takva da je prerasla u veći društveni problem, o čijoj se široj prirodi treba zapitati. Valjalo bi pritom cijelu situaciju do srži analizirati i o njoj prodiskutirati, za što sam uvjeren da ne postoji bolji format od ovog.
Émile Durkheim je još u 19. stoljeću razvio svoju teoriju o samoubojstvima, k tome kao jedan od glavnih uzroka tog fenomena navodeći stanje anomije. Francuski sociolog istakao se mišljenjem kako samoubojstvo treba proučavati kao kolektivni, a ne individualni čin i problem, definirajući pritom anomiju kao širi socijalni problem moralne krize i nemira u društvu, prepunom pojedinaca bez „moralnih putokaza“, odnosno postojanja nekakvih općih i ljudskih normi uslijed prebrzih društvenih promjena.
Jedna od takvih u nogometnom je svijetu sasvim sigurno bila nedavna pravomoćna osuda braće Mamić na služenje kazne od nekoliko godina zatvora. Stariji je osudu dočekao u Hercegovini, dok je mlađeg zatekla na trenerskoj klupi Dinama, te ga nagnala na ostavku netom prije velike pobjede nad Tottenhamom i prolaska u četvrtfinale Europske lige.
Nakon presude Vrhovnog suda o zatvorskoj kazni spomenutoj braći, stariji je održao dvosatnu konferenciju za novinare, u kojoj je, između ostalog, žestoko udarao po sucima, institucijama i nadležnim tijelima Republike Hrvatske optužujući ih za korupciju, pritom paradoksalno tvrdeći da ih je i sam podmićivao novcem ili drugim skupocjenim stvarima. Od tada, svakim danom na svojem službenom Facebooku ciljano objavljuje i proziva suce Vrhovnog suda puštajući sporne detalje njihovih dogovora, na kojima prikuplja više tisuća lajkova i komentara podrške javnosti, objavljujući sve uz hashtag #ReformaPravosuđa. Da, dobro ste pročitali, Zdravko Mamić, nakon izvlačenja nebrojeno mnogo milijuna kuna iz voljenog mu kluba, tvrdi da će Hrvatskoj maksimalno pomoći u čišćenju ljudskog kukolja, lopova i prevaranata. „’Ko o čemu, k…a o poštenju“, reklo bi se.
Nije netočno reći da je takav doživljaj njegovog lika i djela u javnosti bio neprisutan u društvu i prije, no nakon pravomoćne presude ono poprima neki sasvim drugi kontekst. Ono što za ovaj problem nije toliko bitno je jesu li suci zaista korumpirani ili ne. Nije toliko važno je li sudac Vekić otputovao u Dubai kartama plaćenim iz Međugorja ili o osobnom trošku. Ono što ovdje diskutiram je širi društveni problem, koji je uočljiv u čitavom nizu situacija u hrvatskoj javnosti. Ovdje se radi o neshvatljivom fenomenu velikog dijela mase hrvatskog društva da njihov nezanemariv broj pasivno ili aktivno podržava akte osuđenog kriminalca u njegovoj lažnoj, iskupiteljskoj „Robin Hood“ misiji, koju predstavlja kao nešto od javne koristi, a zapravo je tek još jedan sebični čin koji koristi samo dotičnom. Ovakva reakcija društva, zabrinjavajuća i porazna, savršeno odgovara Durkheimovom konceptu anomije opisanom na početku. Očit je plan bivšeg čelnika Dinama da svojim objavama izmjesti novo suđenje iz Osijeka i pomogne sam sebi u stegovnim postupcima protiv sudaca. Činjenica da mu javnost pri tome vjeruje, kako je kazao i odvjetnik jednog od sudaca, vrlo vjerojatno bi mogla dovesti do toga da Mamić ponovno slobodno šeta Zagrebom, onim istim Zagrebom u kojem će na svakom uglu ulice čitati uvredljive grafite o sebi i radu u toliko voljenom mu klubu.
