Ključna utakmica

Foto: Robert Matić / hajduk.hr

Otprilike 167 dana ili nešto više od pet mjeseci. Ne računajući Harija Vukasa, toliko se u prosjeku na klupi zadržao jedan od četiri dosadašnja trenera Hajduka otkako je koncem 2020. godine glavnu funkciju u klubu preuzeo Lukša Jakobušić. Pravi grijeh bio bi reći da takva porazna brojka ide samo njemu na dušu, budući da je more Hajdukovih predsjednika sličnu praksu ponavljalo i u prošlosti. Dovoljno je pogledati samo proteklo desetljeće, u kojem je više od jedne sezone izdržao samo Igor Tudor, a slijedi ga Damir Burić koji je svoj posao uspio zadržati točno jednu sezonu. Obojica su to uspjeli u svojim prvim mandatima pod paskama tadašnjeg predsjednika Marina Brbića, a kontekstualno se ta vremena mogu smjestiti u periode kada se nije puno ulagalo u momčad te Bijeli objektivno nisu imali jednake ambicije za uspjesima kao danas. Međutim, Jakobušić se od svoje prve presice predstavljao kao čovjek koji će Hajduk izvaditi iz ponora loših rezultata, trofejne krize te promijeniti dotadašnji loš način upravljanja klubom. Samim time, popularno je ‘lupio šakom o stol’ i obećavao drugačije metode rada, od onih da neće dovoditi ‘igrače koje se treba guglati‘ do, pokazat će se ponovno, običnih floskula o kontinuitetu struke, što je očito magla koju su prodavali i mnogi koji su u toj stolici sjedili puno prije njega.

Jučer poslijepodne je službeni Hajduk obavijestio javnost da Valdas Dambrauskas više nije trener prve momčadi. Nekoliko minuta nakon formalne obavijesti objavljena je i video izjava predsjednika Jakobušića o razlozima prekida suradnje s Litavcem, u kojoj Jakobušić, pak, ne spominje konkretne razloge, već tipične floskule poput nedostatka energije i mitova o velikim klubovima, koje je znao spominjati tijekom čitavog svog mandata. Samo korištenje floskula u sportu je sasvim okej, pogotovo ako se to uzme u kontekst da se nalaziš na visokoj funkciji u jednoj užarenoj i temperamentnoj sredini u kojoj svatko samo čeka na tvoj prvi kiks da te doslovce uništi. Uostalom, isto je radio i sam Dambrauskas, koji bi na svojim presicama bio izričito nenametljiv i tipičnim se nogometnim frazama praktički skrivao od javnosti, no Litavac je pokrića za takvo nešto dobio svojim predstavama u ključnim utakmicama, za razliku od Jakobušića.

Dambrauskas je u svojih nepunih godinu dana na trenerskoj klupi u prosjeku ostvarivao 2,13 bodova po ligaškoj utakmici, čime je prošle sezone prvi put nakon deset godina osvojio drugo mjesto, a uz to je nakon devet godina donio i prvi trofej na Poljud u vidu Rabuzinovog sunca. Uz sve to, nije zanemariva niti ona slavna prosinačka pobjeda nad Dinamom, kao i ona travanjska, a u prilog Litavcu idu i dvije gostujuće pobjede protiv Rijeke te odlične partije i rapsodije golova protiv Lokomotive i Gorice. Ako nakon ovih uspjeha nekome i nije bilo jasno da je Hajduk u odnosu na prošlu sezonu napredovao, tu je i podatak da je Dambrauskas u prošloj sezoni ostvario tek jedan jedini rezultatski značajan poraz.

Međutim, Hajduk u novu sezonu nije ušao u istom ritmu u kojem je završio proteklu natjecateljsku godinu, iako je u samom startu u potpunosti nadigrao i zasluženo prošao bolje rangiranu europsku momčad u vidu portugalske Vitórie te svladao Istru 1961 i Varaždin na otvaranju prvenstva. Prva utakmica na kojoj se objektivno moglo uzeti Dambrauskasa na zub bila je ona u Maksimiru, gdje je Hajduk doživio totalni debakl primivši četiri pogotka u jednom poluvremenu, nakon što je prije pauze čak i vodio. Litavca se uvelike kritiziralo radi sustava s tri stopera u kojem su Bijeli pružili jednako lošu predstavu kao i onu u Superkupu, iako se ovdje radilo o dosta bitnijoj utakmici. Nakon toga, u Europi je fortuna pred Dambrauskasa postavila gotovo nemoguću misiju proći španjolski Villarreal, momčad koja je prije tek nekoliko mjeseci igrala polufinale Lige prvaka, a prije toga izbacila velikane poput Juventusa i Bayerna. Iako je svakom s imalo ‘soli u glavi’ bilo jasno da u tome Hajduk neće uspjeti, Dambrauskas je ekipu posložio na način da je htio parirati momčadi Unaia Emerya. Litavac u tome nije uspio, no njegova je momčad odigrala ono najbolje što je mogla na smislen način, iako su trenuci nepažnje koštali Bijele nekoliko pogodaka u vlastitoj mreži. Na kraju, može se reći da su trenera Hajduka koštala posljednja dva gostovanja u Osijeku i Šibeniku, gdje je njegova momčad izgubila od dotad totalno razdrmanog Osijeka te remizirala u zadnjoj minuti s kvalitetom nedoraslim Šibenikom.

Sami otkaz Dambrauskasu u tom se kontekstu pokazuje kao Jakobušićevo uvjerenje i predviđanje da Litavac ne može izvući momčad iz ‘krize rezultata’, koja to zapravo i nije, budući da Hajduk ne prosipa bodove u kontinuitetu. Ne može se pobjeći ni od mišljenja da je ovo posljedica čiste medijske hajke i pritiska manjeg dijela javnosti na Hajdukovu upravu, što je u našem javnom prostoru i više nego stalna pojava, a ujedno i jedan od rijetkih Hajdukovih protivnika koje do sad nije uspio savladati.

Međutim, isto tako se ne može pobjeći ni od činjenice da je upravo taj Dambrauskas i više nego dovoljno puta vadio Hajduk iz kriza kada je to trebao, iako se ne može osporiti njegova mana da nekad tokom utakmice ne reagira najbolje. S druge strane, pokazao je da zna psihološki podignuti svoju momčad u trenucima kad je teško. Dovoljni su primjeri nedavni ogled sa Slaven Belupom, a onda i s Vitóriom te finale Kupa protiv Rijeke, gdje je uspio dobiti utakmice nakon što je prvi primio pogodak. Prisjetite se i Istre na Poljudu te Rijeke na Rujevici prošle sezone, kada Dambrauskasova momčad nije posustajala nakon zaostataka.

Drugim riječima, ako je tko u zadnjih deset godina od Hajdukovih trenera zaslužio više kredita nego što je dobio, to je Valdas Dambrauskas. Ako ćemo i o subjektivnom dojmu, malo je koji trener tako dobro kliknuo u ‘hajdučku priču’, odnosno s klubom, navijačima i cjelokupnim okruženjem, što se vidi i potvrđuje i po reakcijama velike većine navijača nakon jučerašnje smjene. Stoga ono pitanje na koje se ostavlja potpuno nejasan i nelogičan odgovor jest: zašto Jakobušić bez konkretnog razloga ruši sve ono što inače propagira? Možete pronaći utjehu u onoj njegovoj slavnoj uzrečici ‘ako vam nešto nije jasno, onda to znači da radimo dobro’, no vjerojatnije je da je u pitanju samo jedna od pustih floskula, budući da Jakobušić svoje ključne utakmice, za razliku od Dambrauskasa, i dalje ne dobiva.


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.