Velika pobjeda u derbiju protiv Dinama učinila je svoje. Nakon sumorne atmosfere zbog visokog poraza u Varaždinu – opet je zasjalo sunce! Iako je u subotnjem derbiju na Gradskom vrtu bilo svega osim sunca…
Odmah uoči utakmice navijači su bili oduševljeni načinom na koji je Poms posložio početni sastav. Naime od prve minute su konačno zaigrali zajedno Beljo, Mierez, Kleinheisler i Caktaš. Ofenzivni kvartet koji tjera strah u kosti mnogima. Tko bi rekao da će prvi put početi utakmicu zajedno baš u ovakvom derbiju protiv Dinama?! Osijek je uvijek imao trenere koji su zbog prevelikog respekta prema Dinamu i Hajduku birali puno defenzivniju taktiku, najčešće sa samo jednim isturenim napadačem. Ovo je možda i prvi put da su dečki u utakmicu ušli totalno beskompromisno, gledajući isključivo prema naprijed. Iako krajnji rezultat možda to ne pokazuje. No magla je učinila svoje…
Prvo poluvrijeme se s tribine još nekako moglo vidjeti. Osijek je bio dominantniji, na kraju poluvremena je imao i najveću priliku kada je Beljo pogodio vratnicu, a Gržanov šut sa 6-7 metara je obranio Livaković. Drugo poluvrijeme se doslovno nije vidjelo, pogotovo zadnjih 15-ak minuta. I onda, samo pet minuta prije kraja, uslijedio je Mierezov trk, u situaciji 1 na 1 protiv Livakovića lagano je poentirao i doveo u ekstazu dio Istočne tribine koji je bio najbliže tom šesnaestercu! Naime, mi koji smo bili stacionirani na centralnom dijelu smo uspjeli vidjeti da Mierez ide sam na Livakovića i da puca, no nismo vidjeli ishod te situacije. Desno od nas se prolomio glasan huk proslave gola, no kad sam bacio pogled ponovno na travnjak vidio sam naše stopere kako stoje i ponašaju se kao da se ništa nije dogodilo. Prošlo je dobrih sekundu-dvije dok smo svi zajedno shvatili da je postignut gol. Tek tada veselju nije bilo kraja. Više od 7000 ljudi je sretno napustilo stadion, znajući da je prvenstvo još uvijek “živo”!
Samo dan kasnije pioniri Osijeka su u finalu igrali protiv velikog PSG-a na jakom međunarodnom turniru u Maleziji. Sami plasman u finale je već bio ogromna stvar, a susret protiv tako renomiranog protivnika dečkima je zasluženi bonus. Malo tko se nadao pobjedi jer svi u glavama imamo viziju da je PSG europski space shuttle. No ne pobjeđuje uvijek space shuttle! Dečki su slavili rezultatom 2:1 i ponosno se vraćaju u grad na Dravi. Očito za budućnost ne moramo brinuti. Kako onu infrastrukturnu tako i onu momčadsku! Još jednom ovim putem – kapa do poda cijeloj ekipi! Šteta što medijski cijeli taj događaj nije popraćen onako kako je trebao biti. Ipak pioniri bilo kojeg hrvatskog kluba ne pobjeđuju svaki dan nekog europskog velikana!
Nakon ta dva velika skalpa u istom vikendu stiže nam novi vikend i novi derbi. Ovaj put je to gostovanje na Poljudu. Utakmica koja je nekoć bila nerješiva enigma i u kojoj se unaprijed upisivao poraz sada je postala itekako poželjno destinacija. Naime u zadnjih deset gostovanja kod splitskih Bilih, Osječani su izgubili samo jednom, remizirali su pet puta, a slavili četiri puta! Samim time nedavni tekst Slobodne Dalmacije naslova “Poljud se ispuni i za “obični” Osijek, a kud neće za Modre” dobiva dodatnu dozu neshvatljivosti. Jer statistika nikad ne laže, a ovaj puta jasno kaže da je upravo taj “obični” Osijek konstantni kamen spoticanja sutrašnjim domaćinima. U komentarima tog članka čitatelji pišu “A što su drugo nego obični. Koliko trofeja imaju?”.. Jedan, ali..
Često se uhvatim u razmišljanju što bi bilo kad bi bilo. Zamislite rođeni ste recimo u Plymouthu, Hullu, Mannheimu ili Sochauxu. Uglavnom vidite gdje ciljam. U gradu nekog engleskog, njemačkog ili francuskog drugoligaša ili trećeligaša. I volite taj klub jer je iz vašeg grada, grada u kojem živite. Pratite ga i kod kuće i na strani, a sanjate samo jedno, plasman u viši rang. Godine prolaze, ljubav ne blijedi. A vi se nadate. I nadate. Živite za eventualno jednu veliku kup utakmicu protiv nekog jakog prvoligaša. Iako vam se i to često čini kao puka fantazija. Stadion vam je pristojno ispunjen, navijanje je vrlo dobro. Pobjede i porazi se nižu. A trofeji? Ma kakvi trofeji. Pa znate da niste ni blizu toga. Vama bi najveći trofej bio promocija u viši rang i to je to. To ste “mentalno” potpisali one sekunde kada ste odlučili biti lokalpatriot i podržati svoj klub, koliko god on trenutno slab bio i u koliko god nezavidnoj situaciji bio.
Zato sam vječni zagovornik toga da se klubovi ne mjere po trofejima. To je samo nekakav šlag na torti. Samo i isključivo to. Jačina kluba se mjeri po količini ljudi kojima je taj klub doručak, ručak i večera. Po količini djece koja se iskreno vesele toj utakmici cijeloga tjedna. Po količini umirovljenika koji na nedjeljnoj kavici barem sat vremena pričaju o tom svom klubu, o eventualnim transferima, o tome što bi oni napravili za dobrobit kluba, samo kad bi mogli. Jačina kluba se mjeri po svim tim segmentima. Zato nema običnog Mannheima, običnog Hulla ili običnog Sochauxa. Naravno ni običnog Osijeka. Svako drugačije razmišljanje od ovoga vodi ka propasti onog pravog lokalpatriotizma. Kada bi svi svoju podršku nastojali davati samo i isključivo trofejnim klubovima nogomet više nikad ne bi bio isti. Svi se zgražaju nad eventualnim pokretanjem Superlige, a onda potajice pljuckaju lokalno dok uzdižu tuđe. Zbog trofeja? Ma dajte.
Hoćemo o trofejima? Prije godinu dana je dvadesetak momaka u svojim pubertetskim godinama na TV-u gledalo mega momčad PSG-a, divili su se tim igračima, gledali taj ogromni Park prinčeva, razmišljali o tome gdje treniraju njihovi vršnjaci tamo, kakve uvjete imaju. Sanjali su da će im se jednom ukazati prilika. Sanjali su da će možda jednog dana s tim vršnjacima moći odmjeriti snage. Oni iz “običnog” Osijeka, a ovi drugi iz sasvim neobičnog “ekstra mega cool” Pariza.
2:1.
Njihov san je postao java. Tako obična java!
I kako drugačije završiti ovotjednu kolumnu nego s mega hitom Duran Durana:
“But I won’t cry for yesterday
There’s an ordinary world
Somehow I have to find
And as I try to make my way
To the ordinary world
I will learn to survive”
Do čitanja!
Dario Radaković
