Sjećam se tog ponedjeljka kao da je jučer bio, a od tog događaja je prošlo već dvije godine. I prije toga dana, a definitivno i poslije, imao sam priliku upoznati još puno bivših i sadašnjih igrača našeg NK Osijeka.
Svaki od njih je imao neku posebnu priču, svaki od njih je poseban karakter, zaista se u tim razgovorima može i puno toga naučiti, saznati neke informacije iz prve ruke, shvatiti kako je to živjeti “s one strane”, kako je to trčati na travnjaku i prezentirati najdraži klub. Bilo je puno upoznavanja, puno takvih kava, puno razgovora, ali samo jednom se po prvi put upoznaje kapetana i apsolutnu klupsku legendu.
Mile se vraćao s reprezentativnog okupljanja i predaje mi uz svoj potpisani dres i potpisani dres Domagoja Vide koji će ići na humanitarnu aukciju. Dogovorili smo lokaciju susreta, jedan kafić u blizini Gradskog vrta kao i točnu satnicu. U moju obranu, krenuo sam na vrijeme, no promet je u gradu bio u apsolutnom kolapsu jer je taman završio radni dan. Upadam u sva moguća crvena svjetla na semaforima, a mobitel pored mene malo-malo zazvoni s novom porukom. Tlak mi poprilično raste jer gužve definitivno ne volim, a znam koliko je bitno da stignem na vrijeme. Konačno sam u blizini kafića, no slobodnog parkirnog mjesta nema na vidiku.. Kružim, gledam u nebo i pitam se je li moguće, baš danas i baš sada. Nakon višeminutnog traženja pronalazim jedno, istrčavam iz auta i jednako brzim korakom idem do kafića. Ulazim unutra, gledam lijevo-desno, od poznatih osoba vidim samo vlasnika koji mi govori “Bio je Mile tu prije 15-ak minuta, ostavio je dresove za tebe”.
Daje mi dresove i tek u tom trenutku vadim mobitel iz džepa, vidim da mi je Mile tijekom vožnje uputio nekoliko poruka, da je pušten ranije s treninga pa par minuta kasnije da je ostavio na dogovorenoj lokaciji dresove. Sjedam za stol, u tom polu-nesretnom raspoloženju jer nisam došao na vrijeme i naručujem pivo. Što ću drugo, pošaljem mu poruku zahvale i kažem da mi je žao što nismo popili piće, ali biti će drugih dana. Nije prošlo više od par sekundi, stiže i njegov odgovor “Koliko dugo još planiraš biti tamo?”, naravno kao i svaki drugi navijač pomislim da bi bio koliko god treba, ali odgovorim “Ne žurim, odradio sam svoje za danas” i srknem koji gutljaj piva pomislivši da možda ovaj dan na kraju možda ipak može ispasti i odličan! Ponovno nisam dugo čekao odgovor od Mileta. “Evo samo da ručam kod kuće pa se vraćam”. Savršeno!
Vrijeme se u kafiću kratilo raznim pričama vezanim uz klub jer je i vlasnik veliki navijač, a ni sat vremena kasnije na vratima je bio protagonist današnje priče! Naravno da su i ostali gosti lokala u tom trenutku željeli iskoristiti trenutak i dobiti fotografiju s kapetanom što njemu nikad nije bio problem, a Mile je kao sugovornik jedna od najboljih osoba koje možete poželjeti. Onakav je kakvim ga vjerojatno i zamišljate, osoba s milijun i jednom pričom i anegdotom vezanom uz klub. Prošao je ovdje sve što je mogao proći i bio je uz svoj Osijek i na vrhu i na dnu.
Zašto sam iskoristio ovaj uvod kao priču? Jer je izuzetno bitan da se shvati kakva je osoba Mile Škorić. Čovjek koji je uvijek za svakog navijača spreman izdvojiti svoje vrijeme. Čovjek koji razumije “teret” koji titula kapetana ekipe nosi sa sobom. Ali i čovjek koji je toliko pristupačan i komunikativan da već nakon prvih par rečenica zaboraviš na sve to i čini ti se kao da pričaš s najboljim prijateljem o svim odličnim stvarima koje se događaju, ali i o svim problemima.
Mile Škorić je u NK Osijek došao daleke 2008. godine, klub je napustio samo dva puta kada je otišao na posudbe u tadašnjeg drugoligaša Goricu i HAŠK. Od 2013. godine do danas je aktivni i stalni član prvog sastava bijelo-plavih. Kako sam ranije i napisao, bio je u početnoj postavi u trenucima kada klub mjesecima nije isplaćivao plaće, a u početnoj postavi je i sada kada klub financijski stoji itekako dobro. U cijeloj toj reinkarnaciji NK Osijek, u tom uzdizanju kluba poput feniksa, je sudjelovao i bio jedan od glavnih kotačića cijele priče. Skupljali su se nastupi i malo po malo je postao apsolutni rekorder po broju nastupa prestigavši jednako legendarnog Bakira Beširevića! Ponajprije u tim svim godinama Mile je postao i simbol kluba, čovjek s kojim se svaki Slavonac i Baranjac može poistovjetiti. Oni koji su mu bili najbliži itekako znaju koliku je žrtvu morao podnijeti da bi na kraju uspio. Znaju da je prošao put od trnja do zvijezda. I to pravi hollywoodski put! Mnogi kažu da Mileta zapravo najbolje opisuje tjedan koji se dogodio u studenom 2020. godine. Tada je naime u srijedu igrao u Kurilovcu i 90 minuta čuvao njihove napadače na travnjaku koji je bio sve samo ne dobar da bi dan nakon toga dobio poziv u hrvatsku reprezentaciju zbog ozljeda tadašnjih stopera te je tri dana kasnije čuvao Cristiana Ronalda na Poljudu. Ne samo da ga je čuvao nego ga je i doslovno “strpao u džep” i učinio nevidljivim! To je bio dvoboj u kojemu je Mile itekako zaslužio daljnje povjerenje izbornika Dalića i dvoboj u kojemu je sva svjetla pozornice konačno usmjerio prema sebi.
29. ožujka ove godine Mile je započeo utakmicu reprezentacije protiv Bugarske, no u 26. minuti je osjetio zatezanje mišića, izbacio je loptu izvan igre i shvatio da ne može dalje igrati. Tada je nažalost započela i njegova kalvarija s ozljedom koju još uvijek vuče. Istini za volju, odigrao je u međuvremenu desetak utakmica od svibnja do kolovoza, no malo po malo se bol vraćala natrag i postala je neizdrživa. U posljednje dvije utakmice bijelo-plavih vratio se u zapisnik, no proveo ih je na klupi, Rene Poms jednostavno nije htio ponovno riskirati te je Mile dobio zasluženu poštedu do početka proljetne polusezone.
Nemoguće je riječima opisati koliko on kao osoba znači prosječnom navijaču i simpatizeru bijelo-plave boje kao što je nemoguće opisati i koliko njemu znači konstanta podrška koju dobiva na svakom koraku. Svjestan je i sam da neće doživjeti neki ekstremno unosan inozemni transfer, no poznajući ga kao osobu mislim da o tome nikad nije ni pretjerano sanjao. Mislim da je zapravo namjerno izabrao ovaj “Tottijevski” put i da mu je uvijek bilo draže biti “prvi u selu, nego zadnji u gradu”. I dok gledamo nogomet kakav je danas, nogomet u kojem igrači mijenjaju klubove kao čarape, u kojem se prilikom potpisa za neki klub izjavljuje da je baš za taj klub navijao od malih nogu i da mu je sada životna želja ostvarena, ekstremno nam je drago da kao dio Osijekovog puka gledamo i ovakvu drugu stranu priče već godinama. Da gledamo čovjeka koji je često stavljao klub na prvo mjesto, čovjeka koji je za naš klub igrao i ofenzivnog veznog i defenzivnog veznog pa evo sada i stopera. I to ne bilo kakvog stopera nego reprezentativnog stopera!
Šteta što živimo u Hrvatskoj, zemlji gdje priče poput ove rijetko kad padnu na plodno tlo. Uvijek se više priča o negativi nego o pozitivi. I o ljudima koji su isključivo svojim radom i trudom zaradili simpatije cijele jedne regije. Ono što me najviše ponukalo na pisanje ovog teksta je činjenica da bi isti taj Mile Škorić vjerojatno danas bio u Kataru zajedno sa reprezentativcima. Da nije bilo te nesretne utakmice s Bugarskom. Da nije bilo te ozljede zbog koje sad možda nije siguran ni kako će mu nastavak karijere izgledati i koliko će još puta izaći na travnjak Gradskog vrta s kapetanskom vrpcom oko ruke. Mi se naravno nadamo onom najboljem scenariju, no u trenucima koji su mu sigurno izuzetno teški neka bar ovaj tekst izađe javno. Kao mini podsjetnik da znamo što je sve napravio za svoj grad i svoj klub! I da ne klone duhom..Uostalom, sigurni smo da to neće biti slučaj jer je rođeni pobjednik i jer je netko tko se u karijeri iščupao i iz gorih situacija.
Ako je u samo tri dana mogao proći put od Kuriloveca do “trpanja u džep” Cristiana Ronalda, zašto ne bi mogao nakon ovakve ozljede imati i fantastično proljeće? Ipak je to Mile Škorić. Čovjek koji ne zna odustati! I ne želi to znati.
Kapetane, povedi nas!
Dario Radaković
