Search
Close this search box.

Krv, znoj i suze: Kako su navijači Union Berlina doslovno izgradili klub svojim rukama

Kada vam se oko nogometa vrti čitav život, teško je preslagati prioritete, a da vaše odluke ponekad ne djeluju rubno luđački. Knedle u grlu kad vama bliska osoba predloži aktivnost koja istovremeno iziskuje da ste udaljeniji od razine barem perifernog vida od najbližeg televizora, baš u vrijeme odigravanja Ruhrskog derbija. Laži koje govorite prodavačima na kasi dok zadržavate red, a oni moraju otići u skladište kako bi vam prodali dodatni paket sličica za Euro koje su “za vašeg sina/nećaka/rođaka”. Podočnjaci zbog noći provedenih uz Football Manager. Nogomet s razlogom nekima u životu predstavlja više od “sporedne stvari na svijetu”.

Tako sam i ja, dok sam u ožujku ove godine planirao posjet Berlinu – u suštini jednoj od istinskih kulturnih prijestolnica Europe – ciljano tempirao raspored da se moj put u njemačku metropolu poklopi s domaćom utakmicom lokalnog nogometnog kluba. Iako, između ostalog, osvjedočeni ljubitelj glazbe i odlazaka na koncertna događanja kakvim primjerice Berlin obiluje, svjesno sam sve podredio mogućnosti posjete utakmici između dva njemačka drugoligaša; od kojih je jedan u međuvremenu ispao u treću ligu. Srećom, ne onaj oko kojeg sam idejno isplanirao svoj put.

Riječ je o Unionu iz Berlina, klubu koji je nešto široj javnosti zapeo za oko nakon nedavnog gostovanja u Njemačkom kupu kod Borussije Dortmund, od koje su ispali tek nakon izvođenja jedanaesteraca. Nošeni podrškom 12 tisuća navijača, koji su to povijesno gostovanje obilježili posvetom klupskom kapetanu i bivšem igraču Rijeke, Damiru Kreilachu, “Željezni Unionovci” ipak nisu imali snage za polučiti jedno od onih kup-iznenađenja, i to preko leđa “bratskog” kluba koji gaji imidž “navijačkog”.

Razlog zbog kojeg sam tako gorljivo želio iz prve ruke svjedočiti tom relativno nebitnom susretu protiv FSV Frankfurta ne leži ni u naročitoj atraktivnosti igre u 2. Bundesligi, kao ni u Damiru Kreilachu, inače osvjedočeno skromnom, ali itekako radišnom igraču. Union Berlin je klub koji su na svojim rukama vlastoručno podigli navijači i koji čak i u Njemačkoj – državi poznatoj po izraženom senzibilitetu spram ideje o navijačima kao vlasnicima, a ne kao pukim “konzumentima” – služi kao primjer simbioze navijača i nogometnog kluba, daleko veće od one simboličke razine.

Stadion An der Alten Försterei, dom “Željeznih”, nazvanih tako zbog povijesnog profila radničkog kvarta Oberschöneweide na čijem se jugoistočnom rubu stadion nalazi, nije naročito daleko od aerodroma Schönefeld javnim prijevozom, ali nezgodni rani termin početka utakmice u 13:30 prisilio nas je da svedemo mogućnost krivog (jednog) presjedanja na minimum. Srećom, teško je promašiti S-Bahn platformu na kojoj se presjeda budući da je popunjena navijačima u crveno-bijelim bojama Uniona.

“FC Union; unsere liebe, unsere mannschaft, unsere stolz, unsere verein”, ori se rijekom navijača čijoj se struji nije teško prikloniti dok ide nizvodno do stadiona. “Naša ljubav, naša momčad, naš ponos – naš klub”, ori se i dok sa zvučnika stadiona kreće himna u izvedbi kultne njemačke protopankerice Nine Hagen. Iako je prohladan dan u ranom ožujku, prožet hladnim sjevernjakom karakterističnim za Berlin, a protivnik nije atraktivan – stadion je više-manje pun. Nije ni čudno kada su ga navijači izgradili sami i na kraju – otkupili.
“Odlučili smo prodati dušu”, u defetističkom stilu je prije gotovo točno pet godina press konferenciju započeo dugogodišnji predsjednik kluba Dirk Zingler, inače gorljivi pristaša kluba. “Da, odlučili smo prodati dušu kluba, ali je prodajemo našim članovima”, izbrisao je sablazan s lica prisutnih, koji očito nisu u potpunosti bili svjesni konteksta u kojem klub djeluje. Spomenuti stadion An der Alten Försterei klupski je dom još od 1920., a nakon što su godinama uspijevali ishoditi posebni status kako bi obnavljali licencu za igranje u 2. Bundesligi unatoč stadionu koji ni približno ne ispunjava uvjete, 2006. više nisu bili u stanju nastaviti ni s tom praksom. Odgovor gradskih vlasti, pritisnutih nagomilanim dugovima nakon SP u Njemačkoj iste te godine bio je: ili selite na FriedrichLudwigJahnSportpark stadion – gdje svejedno morate uložiti u grijanje terena – ili gubite pravo na napredak.

Međutim, navijači/članovi kluba nisu pristali na takve ucjene. Nakon godine dana planiranja i razrade konkretnih ideja prionili su poslu. Gotovo dvije tisuće volontera; od arhitekata, inžinjera građevine, građevinskih radnika – ali i običnih navijača iz svih slojeva društva i potpuno različitih profila – uložilo je više od 80 tisuća radnih sati, odvojenih od svog slobodnog vremena, kako bi sami renovirali stadion. “Svi su vjerovali u ideju da klub može napredovati bez ulaska u klasične komercijalne vode; toliko da su se navijači sami prijavljivali na radove kako pri prvom okupljanju na novom stadionu ne bi bili izloženi ruglu i etiketirani kao oni koji nisu vjerovali da je takav podvig moguć”, ispričao mi je Andrew, član engleske grupe navijača Uniona koje je život odveo u Berlin, gdje su put do zajednice i novih prijateljstava pronašli upravo preko samog Uniona. Oni se poslije svake utakmice okupljaju za šankom “Union tankea”, puba blizu obližnje S-Bahn stanice.

Radovi navijača imali su dvije faze; prva je bila potpuna rekonstrukcija krova i postojećih tribina, dok je druga bila izgradnja centralne tribine sa pripadajućom infrastrukturom. Tih 80 tisuća radnih sati je samo po sebi u protuvrijednosti 2.5 milijuna eura, od ukupnih 15 milijuna eura na koliko su ukupni troškovi procijenjeni. Sponzori su uložili 10 milijuna eura, dok je preostalih 2.5 milijuna eura namaknuto tako što je klub osnovao holding poduzeće, zaduženo za vlasništvo i održavanje renoviranog stadiona. Dionice navedenog holdinga omogućene su na otkup po cijeni od 500 eura striktno članovima kluba (i to najviše deset po članu) u periodu od mjesec dana; četiri tisuće članova je u tom roku kupilo dionica u vrijednosti potrebnoj da se zatvore troškovi renovacije. Tako su navijači jednim potezom došli do dvostruke pobjede: ne samo da su u obnovu sami uložili nešto više od trećine potrebnog iznosa – što kroz troškove rada, što kroz direktnu uplatu putem otkupa dionica – već su preuzimanjem vlasništva nad holdingom osigurali da u budućnosti nitko ne može otkupiti pravo na ime i korištenje stadiona koji su doslovno podigli vlastitim rukama. Upitan zbog čega ulaže iznos u protuvrijednosti čitavog mjesečnog džeparca, 21-godišnji student Tobias Hellweg je svojedobno rekao: “Isključivo jer je zbilja vrijedno toga. Želim biti dio onoga što čini Union različitim – osjećaja zajedništva s nama, svojim navijačima”.

Iako najkapitalniji projekt, to nije jedini u katalogu Unionovih navijača. Nije licenca za stadion bio jedini uvjet kroz godine obnove; za izlazak iz Regionallige bila im je potrebna čista financijska slika. Iako se navijači diljem svijeta diče većinom – izuzev možda huliganskih frakcija – figurativnim sloganima koji uključuju davanje krvi za svoj klub, Unionovi navijači odlučili su poboljšati potrebne financijske zalihe omiljenog kluba tako što su – radili na svojoj krvnoj slici. “Bluten für Union” (“Krv za Union“) kampanja polučila je golem uspjeh; svaki cent koji su dobili donirajući krv u banku krvi preusmjerili su ravno u klupsku blagajnu, a konačna svota prikupljena od akcije iznosila je gotovo milijun i pol eura. Uz to, oformili su i vlastiti lanac benzinskih postaja na koje navijači ciljano skreću i riskiraju mogući ostanak bez goriva samo kako bi natočili na “njihovoj” benzinskoj, usput kupujući nešto iz bogate plejade klupskih proizvoda. Daniel Zwick, 29-godišnji radnik na šalteru benzinske postaje i dakako navijač Uniona, tvrdi kako ga ni relativno mala plaća ne odvraća od pomisli kako to nije njegov posao iz snova:“Nije to stvar potrebe ni uvjeta – ja želim raditi ovdje. Realno, koji bi vam poslodavac dozvolio da čitavu smjenu radite u majici voljenog kluba?”.

Naslušavši se različitih priča sa stajanja An der Alten Försterei stadiona shvatio sam da je moj put u Berlin, izgrađen oko posjete drugoligaškoj utakmici, od mene učinio onoga koji je na nekoj maloj, simboličkoj razini postao dio te zajednice. Damir Kreilach je otvorio golijadu tog dana pogotkom u 24. minuti; konačan rezultat bio je 4:0 za Union. Stajanje je podrhtavalo zbog relativno dobre igre i visoke pobjede, ali zbilja se osjeti i nešto više uz to.

Možda je u pitanju taj ponos i prkos navijača koji su svi na toj tribini bili (i jesu) dio Unionove priče; koji nisu htjeli od srama riskirati da ne budu dio zajednice. Trenutačno su peta momčad 2. Bundeslige, drže priključak za sam vrh. Put do reflektora Bundeslige njihov je san, ako ni zbog čega onda zbog prkosa spram koncepta RB Leipziga, njihovog klupskog antipoda. Mnogo znoja i truda trebaju uložiti da bi dosegli taj konačni cilj, ali nakon što su svi skupa na An der Alten Försterei kroz godine doslovno prolili litre krvi, znoja i suza za ideju uspjeha ostvarenog kroz zajedništvo i pripadnost klubu – eventualno čekanje na posljednji korak pruža im samo dodatni užitak.

Juraj Vrdoljak

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta “Ilegalne potpore u sportu, “legalne potpore” u diskriminaciji”.


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter