Danas je sveti Jeronim, zaštitnik Dalmacije. Odnosno, sveti Jerolim, da ne ljutim pokojnu babu, ona pojma ne bi imala tko je taj Jeronim i šta se on ima mišat u posa svetog Jerolima. A simboli su bitni, Hajduk tako danas igra na dan zaštitnika regije koju i sam u svojoj srži označava. Možda se s uplivom nekih većih sila napokon i ova čudna loša serija prve ekipe završi, došlo se do toga da navijači bez imalo pogovora prihvaćaju pomoć nebesku. Uostalom, jedan od najžešćih navijača Hajduka koje sam upoznao uredno zna uplatiti misu za klub.
Simboli su bitni, pa mi tako djeluje da Jerolim nije slučajno zaštitnik te pomalo lude, racionalizmom teško dokučive regije. Jer, sam Jerolim je bio takav, neobičan, vatren, nekad ishitren, u konstantnom traženju nečeg, a da ni sam ne zna čega. Pa čovjek bi vjerojatno postao i papa da je imao samo malo mirniji duh. Ovako je i kod zaređenja tražio da može ostati monah i lutati svijetom. Mijenjajući tako mjesta i pozicije preveo je Bibliju na latinski, postao jedan od prvih pravih kršćanskih prosvjetitelja i učitelja, odao se asketicizmu i bio jedan od najvećih zagovornika moralnosti. A istodobno se zbog nespremnosti na ikakvo popuštanje kačio sa svima i zaradio reputaciju teške osobe. Da, simboli su bitni, pogledajte kakav osebujni veliki svetac štiti Dalmaciju.
Moram malo ubaciti i sebe, kad već o simbolici pričamo. Postoji realna vjerojatnost da danas neću pogledati utakmicu, što će biti propuštanje ligaškog meča prvo od… Ha, nije se lako sjetiti, kad je bila posljednja da nisam ni uživo ni na TV-u gledao, valjda od ona dva gola kojima je Mario Pašalić torpedirao Dinamo. Tada sam svjesno odlučio pogasiti sve i prekrit se dekom tih 90 minuta. Osjećaj koji ti daju one poruke koje pogledaš nakon kraja utakmice nešto su katarzično. Tuga zbog negledanja isto je bila golema, ali i danas bi sve napravio isto. Simboli su bitni, danas ne gledam, a bit ću u granicama Dalmacije, na dan sv. Jerolima. Čudna kombinacija. Preživljavam neku osobnu verziju “slučaja Andrijašević”, vjenčaje se jedan par Hajdukovaca. Samo neka je i njima i Hajduku sa srećom dalje.
Zašto toliko o svecima? Pa zato jer je simbolika bitna. Iako me kao svakog s trunom emocija pogodilo ovo posljednje Hajdukovo razdoblje, i dalje vjerujem. Da će se taj asketicizam proteklih godina vratiti dobrim, da je to što smo se pokačili s nogometnom kamarilom dobro, a ne krivo, da smo mi na pravom putu. I onda se samo mogu prisjetiti jednog simpatičnog crnog glazbenika, koji je pjevao kako želi biti u onom broju kad sveci krenu marširati, kad svi budu siti i kad vlastodršci budu imali osjećaja za raju. E pa tako i ja želim biti u tom broju kad duga cesta dođe na auto-cestu. A mislim i mnogi od vas koji su stigli do ove posljednje rečenice.
Stanislav Mamić Piksi
