Hajduk je protekli tjedan dodatnu ljubav svojih navijača dobio i na veresiju. Poljudski stadion, sa svojih otprilike 30 tisuća mjesta za domaće navijače, rasprodan je dva dana prije prve utakmice protiv Evertona u Liverpoolu. Samo još jedan mali pokazatelj pomalo i nastranog zaljubljeničkog odnosa kluba i njegovih navijača, dokaz da dobrom dijelu svih tih ljudi rezultat utakmice na kišnom Otoku zapravo ne igra nikakav utjecaj. Što je korak bliže onom nogometnom savršenstvu, da nije bitno tko igra na Poljudu, igra Hajduk. U nogometnom svijetu tu rasprodanost stadiona bez obzira na protivnika imaju Borussia Dortmund, Atlethic Bilbao i takvi, obično nazivani kultni, klubovi. Hrvatska socijalna i društvena situacija je takva da još neko vrijeme toga neće biti, ali Hajduk je jedini kandidat od domaćih klubova da to ostvari.
A sama utakmica koja je bila, daje li nadu i onim manje zaljubljenima u Hajduk da se nadaju nečemu? Jasno da daje, nadu nikad ne treba ostaviti kući, “dum spiro spero”, dok dišem nadam se, rekao bi Ciceron i još neki pametni ljudi. I nije to bez vraga, utakmica u Liverpoolu trebala je realno, prema prikazanom, završiti 2-1. Hajduk je u drugom poluvremenu pokazao da može igrati s ovakvim momčadima, bio je bolji protivnik, i samo su vanserijska kvaliteta suparničkog golmana i jedno nedovoljno brzo uklizavanje Savvasa spriječili splitski klub da doma ode s izuzetno atraktivnim i zanimljivim rezultatom. I da, Everton je drugi dio odigrao sporije nego prvi, ali ne zato što je to htio, nego što je bio prinuđen, zbog igre Hajduka i trenutnog fizičkog stanja momčadi, koja je ipak još u ranom natjecateljskom stadiju. Dovoljan dokaz tome su riječi Ronalda Koemana nakon utakmice, ali i na televiziji vidljiv bijes Wayne Ronneyja, koji je sredinom drugog dijela manirom bijesnog radnika na lučkim dokovima urlao na svoje suigrače. Stoga, reći da je Hajduk gotov jednostavno nije točno. Da, mogućnost prolaza mjeri se u izuzetno niskim postocima, ali dok postoje, Everton se mora brinuti hoće li proći.
“We shall fight on the beaches, we shall fight on the landing grounds, we shall fight in the fields and in the streets, we shall fight in the hills, we shall never surrender”. Možda i najpoznatiji politički govor 20. stoljeća Winston Churchill održao je 4. lipnja 1940. godine. Nakon ratne kataklizme britanskih i francuskih postrojbi na Kontinentu i bijega iz Dunkirka. Nogometnim riječnikom kazano, imao je puno lošiji rezultat od 0-2 u tom trenutku. Pobijedio je u uzvratu.
S. Mamić Piksi
