Najprije je to bila nelagoda, blaga i gotovo neprimjetna. Obično bi se javila vikendom kroz jedva zamjetan pritisak u želucu ili na grlu. A onda je postajalo sve gore. Osjećaj zgađenosti bivao je sve jači, sve snažniji, akutne faze nastupile bi svake druge godine u ljetno vrijeme kada bi stanje postajalo neizdrživo, a nagon za povraćanjem uništavao organizam. Nije bilo pomoći, ne možeš pobjeći, podražaji dolaze svakodnevno i sa svih strana…
Valjda je simbolično i Hrvatskoj primjereno da svi oni “šporki” detalji iz afere Football Leaks iziđu u javnost upravo u tjednu najbesmislenije utakmice u svemiru. Baš kako i treba. Kako drugačije i kako primjerenije obilježiti jedinstvenu manifestaciju nogometne stvarnosti ako ne utajom poreza? Jedinstvenu i samo Hrvatima svojstvenu paradigmu besmisla upariti sa onim zbog čega je i nastala. Primjereno je da ruganje sa smislom sporta i razumom napravi svoj puni krug, prije nego je krenulo na putovanje preko Londona, Madrida, Hong-Konga… da se vrati gdje je započeto i začeto – u domaći Mordor.
Nije samo ta proslava cinizma i ispraznosti na Maksimiru ono što tjera na povraćanje, gdje god da se okrenete, gotovo koji god kamen domaćeg nogometa okrenete rezultat je sličan. Od sudaca i delegata čije eskapade do ludila dovode i tradicionalno strpljive Riječane pa do predstavnika medija, koji će redom prešutjeti jednu od najvećih afera u posljednjih nekoliko godina. Milijune utajenog poreza neće vidjeti, ali će “slučajno” čuti razgovor za drugim stolom i doslovno ga prenijeti. Sasvim slučajno razgovor suca, koji je svojim jednostranim kriterijem uništio derbi kola. Dovoljno je prisjetiti se izvješća koje su potpisivali delegati na HNL utakmicama – praveći se gluhi i slijepi, dovoljno je vidjeti suđenja u kojima će suci uvijek i iznova pogodovati jednu ekipu da ti se smuči. Ali ni to nije dovoljno, nije to niti početak opisa problema u domaćem nogometu, gdje se pravila o kvoti stranaca mijenjaju usred sezone, a kazne lijepe samo onima koji se drznu suprotstaviti dominantnom mišljenju. Nogomet se ovdje već duže vrijeme igra isključivo zbog pojedinaca iz Saveza i njihovih slugu. Hrvatski nogometni savez odavno je izgubio podršku javnosti. Osim za onih nekoliko mainstream tiskovina i njihovu bulumentu novinara, većini je jasno o čemu se radi. Mi smo tek nepotrebna kulisa u kolopletu financijskih transakcija, transfera i računa na udaljenim otocima.
Gađenje kao neizostavni refleks i pratitelj domaćeg nogometa nemoguće je izbjeći. U tjednu u kojoj su cjelokupnoj javnosti postali dostupni materijali o sumnjivim transakcijama i utajama majka iz okolice Splita u bespućima facebook komentara javno proklinje sudbinu što i njeno čedo nije “pokupia Mamić.” Egzistencija je ipak egzistencija, lakonski zaključuje gospođa u konačnom porazu morala i etike roditeljstva. Uspjeh preko noći i bez obzira na cijenu očito je njena konačna satisfakcija. Umjesto rada i truda ovdje se vrednuje prevaru, a želja za financijskim uspjehom apstrahira sve drugo. Vrijednosti i prioriteti se izvrću prepuštajući mjesto ispraznosti i površnosti.
Hajduk je danas strano tijelo domaćeg nogometa okružen pojavama i osobama koje izazivaju gađenje, potpuno otuđen od ljudi i sustava koji ga čine. Izabravši drugačiji put, onaj zasnovan na principima poštenja, stručnosti, transparentnosti i demokracije odlučili smo dati smisao ovom vremenu i boriti se za nogomet lišen mučnine. Na ništa manje ne pristajemo.
Edo Zdravković
