Slika prva. U Zagrebu su politički novinari oživjeli, osjeća se ritam. Država je u kaosu, politička scena je toliko konfuzna da se i glavne činjenice mijenjaju iz sata u sat. Ruinirano i devastirano novinarstvo ipak pokazuje znakove života, u potpuno šizofrenoj situaciji novinari su se prisjetili kakav eros sa sobom nosi njihov posao u turbulentnim vremenima. Dio zasluge za to nosi i jedan političar, koji je danas na tapetu, a u recentnoj prošlosti je znao učestalo zvati izdavače i od njih tražiti škopljenje pojedinih novinara. A sad je stiglo vrijeme za nečije drugo škopljenje. I novinari, podsjećajući se zlatnih vremena i etike svog posla, oživjeli su onu svoju ulogu pasa čuvara demokracije. Što god očigledno jako slabo van svog faha obrazovani Željko Reiner mislio, pravi novinari vole da ih se zove psima čuvarima. Čak kad mogu birati i vrstu, odlučit će se za rotvajlera, dobermana, belgijskog ovčara… Pitbula ne, oni su im ružnjikavi.
Slika druga. Splitski sportski novinari razbijaju sve mitove o nepostojanju glupih pitanja. Mit sam po sebi nije točan, glupa pitanja postoje od pamtivijeka i novinari nikad nisu bili imuni na njih. Ali sad se ruše svi rekordi, na pojedinim presicama se događa da se ne postavi niti jedno neglupo pitanje. Što zapravo i nije problem, jedna od blagodati demokracije je pravo na glupa pitanja. I na glupost općenito, dok ne dira druge. Ono što je problem je očigledna sustavnost u torpediranju kluba kojeg prate i kojeg navodno vole, od strane dijela splitske sportske novinarske klike. Jer sad je jasno, dio tekstova koji izlaze prošlih tjedana ne može se prikriti neznanjem ili glupošću, već čistom zlobom i sustavnim pokušajem torpediranja HNK Hajduka. Tako da oni nisu psi čuvari, već lajave agresivne čiuaue.
Uzrok prve slike je još uvijek respektabilan broj odličnih novinara, koji su samo bili umrtvljeni kaljužom lošeg izdavaštva, interesnog imenovanja urednika i pritiska politike. Uzrok druge slike je novac.
Jer, većina te propagandne postrojbe izvještavali su i u drugim vremenima, kad se kao novinar koji prati Hajduk moglo fino zaraditi sa strane. Široki navijački puk zna za fina putovanja i plaćene hotele, ali zarada je nekad znala biti i mnogo konkretnija. Nekolicina novinara je znala raditi “medijske projekte” za klub, kojima se dobivalo peteroznamenkaste kunske iznose. Projekti su, jasno, bili takvi da ih i srednjoškolac u tjedan dana odradi bez muke. Neki su išli i dalje od toga, pa su znali aktivno sudjelovati u transferima igrača. Kršeći pri tome sve novinarske etičke norme, UEFA-ina i FIFA-ina pravila, a zasigurno i zakon il’ dva Republike Hrvatske. Ali zarađujući tako peteroznamenkaste iznose. U ovom slučaju u eurima.
Kad se izgubi takav fini dodatni izvor prihoda, jer se situacija u Hajduku iskristalizirala i legalizirala, jasna je želja torpediranja. I pokušaja vraćanja na stara vremena, kad se živjelo jebački. Udarajući tako šamar svim onima iz prve slike, svim navijačima koji su za pošten klub i na koncu svim ljudima kojima je dosta ovakve nastrane situacije u državi, gdje postoje jednaki i jednakiji.
“Treba Hajduku jedan Mamić”. Često se izruguje s tom poštapalicom, dajući njezino autorstvo nepoznatom nekom u navijačkom korpusu. No, pravi tvorci su domaći novinari, koji znaju kakav je odnos Gazde prema zagrebačkim sportskim novinarima.
Damjan Raos Carić
