Sjedim ovaj tjedan i preko puta mene će, inače draga i sto posto u redu osoba, o tome kako teško poklanja povjerenje bilo kome i da treba proteći obično dosta vremena dok ga u potpunosti odluči dati. Obrazloži to potom sasvim logično, gotovo matematički, gdje čovjek ne može objektivno proturječiti argumentima. I to me podsjeti kako sam i sam nekad bio takav, a kvragu, piskaranje je i posao koji dodatno potiče opće nepovjerenje prema svima… Dok me čitava priča ljudi koji su mijenjali Hajduk nije zaokrenula. Jer sam tako i ja jednom sjedio još i mnogo začahureniji u svom nepovjerenju, a preko puta stola tada je bio jedan od vinovnika početaka borbe za spas Hajduka. On mi je u prvih pet minuta našeg poznanstva u potpunosti poklonio povjerenje. Bez ikakvih ograda i bez ijednog objektivnog razloga da to napravi za osobu koju, dođavola, prvi put vidi u životu.
Jasno da je takvo što bilo okidač da čovjek i sam, htio ne htio, promijeni svoje principe. I dokuči da nekad treba odigrati na filing, ne vodeći se stalno i isključivo razumom. Poslušat nekad onaj vrckav glas unutar glave koji kaže “ona/on je ok, čini mi se, ‘ko ga šljivi, spusti gard, skini oklop i zakopaj rov, nismo roboti da sve izračunavamo”. S time sam shvatio jednu istinu. Ova priča o ljudima koji spašavaju jedan nogometni klub mijenjala je Hajduk, vidim to na objavama s prijašnjih rođendana, mnogo je to drugačiji klub nego prije tri/pet/sedam ili ne daj Bože deset godina. Ali paralelno s klubom, mijenjali su se i ti ljudi koji ga spašavaju. U moralno zagađenom društvu težili su nečem idealističkijem. Naučili su međusobno surađivati bez obzira na sve druge stavove koje imaju i eventualno ih (u nekim drugim okolnostima) dijele. Počeli su poklanjati povjerenje. U svijetu koji s viškom komunikacijskih sredstava ironično postaje sve otuđeniji, naučili su voljeti druge ljude. Spašavanje Hajduka napravilo nas je boljim osobama.
Pitali su me ovaj tjedan, ispunjen s nekoliko rođendanskih zbivanja, u par navrata zašto sam zamišljen, okružen ljudima koji feštaju i slave. Obično bih promumljao neku floskulu i vratio se iz tog stanja u veselje. A prava je istina da se oko rođendana uvijek nekako prisjetim i svih onih iz ove naše priče koji više nisu s nama, a koji su nas učili poklanjati povjerenje. Prije svega svih onih naših koji su otišli iz ove doline suza zauvijek. Stoga ovih dana onako za sebe znam se zagledati u daljinu, prisjetiti se i u sebi zahvaliti njima što su nas vodili u tom mijenjanju kluba, ali i mijenjanju nas samih. I onda uz lagani smješak prešutno ponovno obećati da ćemo nastaviti tim putem, mijenjati klub, ali i sve ove nove momke i cure koji dolaze, da ćemo ih učiti povjerenju. Da ćemo, jebemu sve, na kraju pobijediti i ostaviti bolji svijet.
Nisam želio pisati ništa o utakmici unaprijed, ionako moram respektirati činjenicu da se ne može samo nogomet uzimati u obzir sutra. A i ova tema je zapravo bitnija, jer naša borba niti počinje niti završava s jednom utakmicom. Stoga mi je ovo rođendansko vrijeme nekako prirodno da odam pijetet i zahvalim se onima koji su najveći među nama. Svim utakmicama unatoč. Postoji svjetlost koja se nikad ne ugasi.
Stanislav Mamić Piksi
