Ima od toga i nekoliko godina, ipak duboko već u 21.stoljeću. Na Poljudu je u tijeku bio sastanak, a jedan od tadašnjih skauta kluba je predao svoje bilješke. Tiskanim, velikim slovima bila je kemijskom olovkom ispisana nekakva formacija s podcrtanim imenima i sve to na sjajnom, loše izrezanom papiru. Bila je to pozadina stranice kalendara, pomalo zgužvana i nimalo reprezentativna. Neka imena bila su više podebljana, neka malo manje. Za pretpostaviti je da su upućeni, odnosno oni kojima je izvještaj bio namijenjen, bili u stanju iz tog nogometnog ekspresionizma izvući podatke o igračima koje je on gledao. Pretpostavljamo da su deblja imena označavali one koji su bolji, ali tko zna. Sudionici sastanka ionako ne otkrivaju imena, ali događaj je, kažu, bio normalna praksa.
Slika je to iz nedavne i nimalo slavne prošlosti Hajduka, koja dovoljno oslikava stanje struke, ali i svijesti onih koji su se trebali baviti strukom i stručnim pitanjima. Zabilješke na razini nižih razreda osnovne škole bile su tužna stvarnost splitskog kluba i onih koji smatraju svojim pravom biti na plaći Hajduka do trenutka dok ne dođe bolja ponuda. Makar za tu plaću ne pružali nikakvu ili mizernu protučinidbu. Nogomet je prepun floskula, a jedna od najvećih je svakako i ona o „neizmjernoj ljubavi prema klubu“. Čini nam se da je ta deklarirana emocija prema klubu samo jedna u nizu isprostituiranih riječi. Isprazna kao i likovi koji je koriste. Dio bivših igrača Majstora s mora, popularnih veterana ili legendi, posljednjih je godina konstantno prisutan u medijima po ispadima ili verbalnim eskapadama. Jučer im je smetao Recepcioner, a danas Ptica.
U pozadini je naravno duboko nerazumijevanje novog vremena u kojem prošle zasluge, ime ili veze neće značiti ulogu ili zaposlenje u klubu. Napadi na instituciju predsjednika, bez obzira kako se on zvao, nisu ništa drugo doli manifestacija vlastitih problema. Dvadeset godina šutnje, u vremenu propasti kluba i njegovog sveopćeg propadanja, dok su mnogi od njih bili aktivni sudionici ili barem svjedoci onog što se događalo odriče im pravo na priču o bilo kakvom poštenju. Dvadeset godina zatvaranja očiju pred, vjerojatno, najsramotnijim danima splitskog nogometa, koji su još jednom potvrdili činjenicu da su naši, oni iznutra često pogubniji od bilo kakvog vanjskog „neprijatelja“
Neki su pokazali svoje pravo lice, domete i vlastitu etiku. Pljuvanje, vrijeđanje i nepoštivanje prema klubu i stavljanje sebe u prvi plan jasan je pokazatelj i velikih problema sa vlastitim egom, nedostatkom samokritike. Ipak više od ponekog ispada veterana, koji se ne mogu pomiriti sa novim vremenima valja primijetiti nakaradni medijski zelotizam i pristranost van svih okvira novinarske struke, onih čije će agitpropovske tirade ostati trajni spomenik nogometu i vremenu izokrenutih vrijednosti.
U Zagrebu sve po starom
I dok očekujemo nastavak prvenstva i prve službene nastupe Carrillove družine nakon dobro odrađenog pripremnog perioda valja notirati da se u HNS-u i dalje sve odvija prema dobro utvrđenim obrascima. Dinamo i Lokomotiva i dalje nastavljaju svoj igrokaz nesmetano razmjenjujući igrače, nedvosmisleno nam pokazujući u kakvoj ligi igramo. Nikome naravno nije ništa sporno, business as usual. Novi povjerenik za suđenje Ante Kulušić na televiziji govori kako HNS provodi Zakon o sportu, a glavni urednik jedinog sportskog dnevnika u Hrvata misli da je Mario Pašalić– napadač!
Edo Zdravković