Utopija se u društvenim znanostima definira kao skup idejnih i praktičnih pokreta koji su kritizirali postojeće liberalno društvo te naginjali ka uspostavi novog, boljeg, pravednijeg i egalitarnijeg svijeta. Naziv je nastao unutar marksističke tradicije, koja je takve ideje smatrala neostvarivima. Utopizam nije bio sasvim homogen pokret, stoga su njegovi predstavnici imali različite vizije izgradnje novog, boljeg društva.
Može se reći da je jedan od takvih, ili barem njihov svojevrsni potomak unutar nogometnog svijeta, argentinski stručnjak Marcelo Bielsa.
Sedamnaest godina trebalo je proći da Leeds United opet vidimo u elitnom razredu engleskog nogometnog natjecanja. Iako su 2006. bili vrlo blizu povratka u Premier Ligu, u dodatnim kvalifikacijama izgubili su od Watforda. Sezonu poslije ispali su u treću ligu, a svim nogometnim romanticima bilo je vrlo otužno i bolno gledati posrnulog velikana kako se muči s prosječnim niželigašima. Sezone 2007./08., iako kažnjen oduzimanjem čak 15 bodova, Leeds se uspio kvalificirati za razigravanje za ulazak u drugu ligu, u kojem je poražen od Doncaster Roversa. Naredne sezone napokon su uspjeli izboriti povratak u Championship. Uslijedilo je nekoliko promjena vlasnika i trenera, kojima je zajedničko samo to da nisu uspjeli izboriti plasman u prvu ligu, niti napraviti značajan iskorak s klubom. Međutim, nakon što je Paul Heckingbottom dobio otkaz 2018. godine, na klupu je stigao pravi luđak, El Loco, u liku i djelu Marcela Bielse. Temperamentni Argentinac oduševljavao je nogometnu javnost u svakom klubu kojeg je trenirao u svojoj karijeri, no ipak je najduže angažmane imao na poziciji izbornika reprezentacija Argentine (1998. – 2004.) i Čilea (2007. – 2011.). Međutim, najupečatljivija je zasigurno bila njegova era u Athletic Bilbaou.
Činjenica je da Bielsa nije trener osvajač, što dokazuje i njegova statistika. U 30 godina svoje trenerske karijere osvojio je tek tri naslova argentinskog prvaka, dva s Newell’s Old Boysima i jedan s Velezom, te zlatnu medalju s Argentinom na Olimpijskim igrama 2004. godine. Osim što je poznat po tome da voli sjediti na prijenosnim hladnjacima uz aut liniju, što ga još onda čini tako karizmatičnom ličnosti i kvalitetnim trenerom?
„Da nogomet igraju roboti, osvojio bih sve što se može osvojiti.“
Utjecaj koji je imao na klubove i igrače tijekom niza godina treniranja je ono što ga i dalje čini privlačnim nogometnoj javnosti. Bielsa gaji određeni stil igre koji je svojevrsna mješavina različitih nogometnih filozofija koje se mijenjaju ovisno o protivnicima i njihovim taktičkim postavkama. Međutim, jedna temeljna pretpostavka Bielsinog nogometa se ne mijenja – to je „luđačka“ agresivnost u napadu, koja je popraćena iscrpljujućim, intenzivnim i militarističkim treninzima. El Loco predstavlja zanimljivu kombinaciju „stare škole“ i modernog nogometa. Posvećenost, ritualizam i strast neke su od njegovih glavnih odlika, dok očekuje konstantnu trku, brzinu i agresivnost na terenu svih 90 minuta. Može se smatrati i jednim od očeva modernog nogometa koji je obilježen visokim presingom.
Napad je najbolja obrana! Bielsine ekipe se skoro nikada ne brane potpuno u svojoj polovici, već sa svih deset igrača neumorno pokušavaju presingom oduzeti posjed protivniku. Jednom kada dobiju loptu, osnovna filozofija je kretanje, otkrivanje i brzina. Leeds pod Bielsom ove sezone djeluje zaista impresivno u fazi napada s brzim krilima Jackom Harrisonom i Raphinhom, a kada im se priključe rekordno pojačanje Rodrigo i najbolji strijelac Patrick Bamford, nastaje pravi recept za protivničku katastrofu. Napadački stil igre potvrđuju podatkom da samo Patrick Bamford ima više od tri udarca po utakmici, puno više od svih ostalih igrača u ligi.
Međutim, Leedsova obrana druga je najlošija u ligi te prima skoro dva gola po utakmici, a do sad su ostvarili samo četiri clean sheeta. Iako mladi Illan Meslier ostvaruje skoro četiri obrane po utakmici, osnovni problem je obrana koja stoji previsoko pa je onda protivnici često kažnjavaju kontranapadima, unatoč Leedsovoj brzoj tranziciji iz napada u obranu. Ovo je možda ključni razlog zašto su, usprkos ofenzivno fantastičnim igrama koje pružaju, tek 14. na ljestvici.
Već je pomalo i tipično da Bielsine ekipe nisu momčadi koje se bore za trofeje, ali gaje vrlo dopadljiv i oku ugodan stil nogometa. To vjerojatno proizlazi iz činjenice da argentinski stručnjak ne odustaje od svog viđenja koncepta nogometnog idealizma.
Marcelo Bielsa, kao netko tko je upio skoro svaki nogometni sustav i ideju, doima se svjestan činjenice da se njegova vizija idealnog nogometa ne poklapa sa realnom slikom igre kakva ona zapravo jest. Naravno, postoji element istine u tome čak i ako prizna da razina nogometa kojem teži, u najčišćem smislu možda nikada neće biti dostižna. No, on od takve iluzije ne odustaje. Marcelo Bielsa je nogometni utopist – onaj nepokolebljivi lik koji je ustrajan u svom naumu i ne postoji onaj koji će ga od istog odgovoriti. Navijači i ostatak nogometnog puka obožavaju ga upravo zbog činjenice da je sposoban svoju filozofiju nogometa uživati i u onim ekipama u kojima nema kadar kakav je sposoban tu istu filozofiju sprovesti u djelo.
Marcelo Bielsa mogao bi tvrditi da je oblikovao moderan nogomet kakav danas poznajemo. Nije ni čudo što ga kao svoj kamen trenerske mudrosti spominju veliki treneri poput Pepa Guardiole, s kojim je navodno uživao i jedanaestosatni roštilj prije nego li je ovaj počeo svoju trenersku karijeru, kako bi mu dao par savjeta o svom poslu. Diego Simeone i Mauricio Pocchetino također spominju El Loca kao osnovnu referencu i izvor svoje nogometne inspiracije. Koliko god puta pokušali sažeti Bielsinu filozofiju nogometa na par stranica, nikada nećemo u potpunosti uspjeti. Može se reći da je shvatiti glavu Marcela Bielse svojevrsna znanstvena fantastika. Njegove su metode stvarne i nestvarne, shvatljive i neshvatljive, ali uvijek iskreno okrenute budućnosti. A čovjeku je tek 65 godina…
Roko Uvodić
