17.8.2005., Poljud. Zagrijavanje gleda 30 000 ljudi. Protivnički golman izvodi čuda s loptom, njegova momčad pleše sambu dok igra. Split je živio za taj dan. S čuvenom prijateljskom utakmicom protiv Brazila mogao se mjeriti valjda još samo papin dolazak i Ivaniševićevo osvajanje Wimbledona. Hrvatska u uigranoj formaciji koju su znale i ptice na grani: Butina, Tomas, Robert Kovač, Šimunić, Srna, Niko Kovač, Tudor, Babić, Kranjčar, Klasnić, Olić. Brazil bez tada najrazvikanije zvijezde, Ronaldinha, no u sastavu koji izaziva strahopoštovanje: Dida, Luacute;cio, Juan, Roberto Carlos, Cafu, Emerson, Ricardinho, Zeacute; Roberto, Kakaacute;, Ronaldo, Adriano.
Nakon naše početne nervoze uslijedilo je atraktivno nadigravanje, uz bljeskove kapetana Nike Nećeš Proći Kovača, neumoran inat Ivice Olića i pravovremeno natrčavanje Nike Kranjčara na loptu koja se od odbila od stative i učas vratila u gol za 1:0. Na Poljudu erupcija oduševljenja, vodstvo protiv peterostrukih svjetskih prvaka plus gol splitskoga ljubimca – nije moglo bolje. No Brazilci si ni u revijalnoj utakmici nisu htjeli dopustiti poraz. Nakon Tudorova prekršaja nekoliko metara izvan šesnaesterca, Ricardinho je plasirao loptu u same rašlje našega gola i postavio konačnih 1:1. Razloga za tugovanje nije bilo: htjeli smo spektakl – dobili smo ga, a rezultat je ionako bio u drugom planu.
Međutim, godinu dana poslije sraz s Brazilom odigrao je prevažnu ulogu na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Formacije su bile tek neznatno izmijenjene: Pletikosa, Šimić, Robert Kovač, Šimunić, Srna, Tudor, Kranjčar, Niko Kovač, Babić, Pršo i Klasnić, a na njihovoj strani Dida, Cafu, Luacute;cio, Juan, Roberto Carlos, Kakaacute;, Emerson, Zeacute; Roberto, Ronaldinho, Adriano i Ronaldo.
Ni u Berlinu nevjerojatna navijačka podrška nije izostala, Lijepa naša ponosno se orila na stadionu koji je okupio 72.000 ljudi, izbornik Cico Kranjčar jedva je susprezao suze. Počelo je dominacijom Brazila i izvrsnim Pletikosinim intervencijama na projektile Roberta Carlosa i Ricardinha, a uzvratili su Olić i Kranjčar, no gol je ostao netaknut. Nakon pola sata igre robusni je Adriano načeo ozljedu Nike Kovača koja ga je u 41. minuti udaljila s terena. Nedugo potom Klasnić je izgubio loptu, a Kakaacute; pored Tudora i Kranjčara opalio iz daljine i pogodio za 1:0. U drugom smo poluvremenu imali i posjed lopte, i više šansi, i ono što se zove sportska nesreća: dan kad se svi tvoji udarci lijepe za ruke protivničkoga golmana. Nije pomoglo ni Babićevo podvaljivanje lopte kroz noge Luacute;ciju, ni neprolaznost pored Roberta Kovača, ni Kranjčarovi lažnjaci, ni Srnine i Pršine kombinacije, ni utrčavanje navijačkog Klasnića u teren, ni neosporna želja i htijenje. Ta nas je utakmica, pokazat će se kasnije, mogla izvući. Remiji s Japanom i Australijom potvrdili su da smo za doma spremni.
12.6.2014. u Sao Paulu opet se sastajemo s Brazilcima, treći službeni ili četvrti neslužbeni put, jer vrijedi spomenuti prijateljsku utakmicu iz 1996. (koja se igrala u Manausu gdje nas 18.6. u Amazonia Areni čeka okršaj s Kamerunom) u kojoj su briljirali Rapaić i Runje te je naša mlada reprezentacija protiv najbolje selekcije Brazila izborila 1:1. Činjenica je da nas dosad nijednom nisu nadigrali, no radilo se o bitno drugačijim sastavima i motivima pred utakmice. Iz formacije Ceacute;sar, Alves, Luiz, Silva, Marcelo, Gustavo, Willian, Paulinho, Hulk, Neymar i Fred mediji kao najveću opasnost apostrofiraju Barcelonina napadača Neymara, a neiskustvo na SP-u nije nužno nedostatak.
S druge strane, mi smo već standardno hendikepirani nedostatkom kvalitetnoga ljevaka, prvo nakon ozljede jedinog prirodnog lijevog beka Strinića, a od nesretne (ne)prijateljske utakmice s Australijom i pouzdane zamjene na koju se računalo – Pranjića. Bespredmetno je i govoriti koliko bi prevagu u napadu donio Mandžukić. Od vjerojatne jedanaestorke Pletikosa, Srna, Ćorluka, Shildenfeld, Vrsaljko, Rakitić, Modrić, Perišić, Kovačić, Olić i Jelavić mnogo se očekuje. Srna mora biti ono što je nekad bio izbornik Niko Kovač, lavlje srce i vođa, od Olića se očekuje najbolja predstava ikad, a Modrićeva besprijekorna sezona u Realu daje nam za pravo nadati se sličnim bravurama u Brazilu.
Navijačka euforija? Manja nego prije. Mnogo se toga izdogađalo, od promjena na čelu HNS-a do petljanja istoga s nečastivima u HNL-u, ignoriranje navijača u gradovima s ukletim stadionima čije magične trave vlastitim igračima podmeću noge, pa do glupog i glupljeg gubitka Kranjčara i Šimunića, sad i Pranjića.
Možda će hrvatska srca jače zakucati čim počne šušur u gradovima, šahovnice na dresovima, pivo u potocima i devedesetominutno ujedinjenje umornih, zahtjevnih i isposvađanih Hrvata. Možda će igra naše reprezentacije opet biti na čast i ponos cijeloj naciji. Možda će natjerati i one uvrijeđene i indiferentne da opet postanu navijači, a ne pasivni promatrači. Kako god bilo, o prve tri utakmice ovisi koliko će čarolija trajati.
Magdalena Mrčela