Search
Close this search box.

Mogu li kineski klubovi postati prijetnja europskim velikanima?

Početak kalendarske godine u većini europskih liga označava i ponovno otvaranje nogometne tržnice. Već smo navikli na ples milijuna i odavno nas ne iznenađuju enormni iznosi koje klubovi troše na odštete i plaće igrača. Glavnu riječ tu obično vode engleski, španjolski, talijanski i njemački klubovi. Barem je tako bilo godinama. Onda su se u igru odjednom uključili i ruski klubovi te iznosima počeli parirati ovim, do sad glavnim igračima. Nismo još do kraja navikli ni na te Ruse koji se guraju “gdje im nije mjesto”, a europski klubovi već su dobili nove, još opasnije suparnike, Kineze.

Do prije koju godinu prosječan europski nogometni navijač samo bi s podsmjehom odmahnuo rukom na spomen kineskih klubova i njihovih milijuna. U to vrijeme u Kinu su uglavnom odlazili drugorazredni (ili čak trećerazredni) nogometaši koji u Europi nisu mogli igrati u top ligama. Međutim, to se sve više mijenja. Kineski su klubovi veoma brzo počeli nuditi sve više i više novca i na daleki istok polako su počeli odlaziti i neki igrači koji nisu bili anonimci čak ni za europske pojmove. Do tog trenutka kineski nogomet uglavnom nije bio zanimljiv europskim medijima, ali sad se više nije moglo ignorirati igrače koji su radije birali višestruko veće ugovore koje su nudili tamošnji klubovi. Stav javnosti uglavnom je veoma negativan prema tim igračima iz razloga što su “izdali” europski nogomet, prema kojem bi po mišljenju nogometnih čistunaca (barem onih europskih) svi trebali težiti, i umjesto toga izabrali “lakši” (i nerijetko puno isplativiji) put. Međutim, je li to baš tako?

Moramo se zapitati tko se uopće smatra takvom moralnom vertikalom da ima pravo donositi sud o tome što bi netko drugi trebao ili ne bi trebao napraviti sa svojom karijerom. Što je to točno “ispravnije” u igranju europskog nogometa za recimo dvostruko manji iznos od onog kojeg bi igrač dobio za igranje u Kini? Prosječan će europski navijač sad reći da je europski nogomet jednostavno najbolji i da bi svakom igraču cilj trebao biti igrati u Europi. Smiješno je uopće uspoređivati igranje protiv Guangzhoua, Shandonga, Beijinga ili Jiangsua sa igranjem protiv Reala, Barcelone, Manchester Uniteda, Liverpoola, Bayerna, Juventusa ili Milana. Istina, kineski se klubovi poviješću i svim što uz to dolazi ne mogu mjeriti sa svojim europskim pandanima, ali znači li to da je takav odnos “zamrznut” za stalno te da ozbiljni igrači ne bi uopće trebali razmatrati ponude iz Kine ili je tako nešto ipak podložno promjenama? Svijet se drastično mijenja iz godine u godinu i moramo prihvatiti da niti nogomet nije izuzet iz tog procesa.

Europski nogomet ima puno dublje korijene i bogatiju povijest od onog kineskog i ako je to jedino mjerilo onda europski velikani ne trebaju niti najmanje strahovati obzirom da ih kineski klubovi ne mogu dostići niti za “sto godina”. No je li baš ta bogata povijest stvarni razlog zašto Messi, Ronaldo, Ibrahimović, Neymar, Bale, Aguero, Lewandowski ili Higuain igraju uklubovima u kojim igraju? Naravno da je stvar prestiža nositi dres nekog od europskih velikana dok si za to ujedno i adekvatno plaćen. Međutim, pokušajte zamisliti neku hipotetsku situaciju gdje se dogodi financijski slom i klubovi više ne mogu podmirivati obveze iz tih ogromnih ugovora nego moraju prepoloviti plaće najboljim svjetskim igračima. Što mislite koliko bi ih ostalo u klubovima u kojima igraju u ovom trenutku? Teško da bi najbolji svjetski igrači i dalje igrali u Realu, Barceloni, Manchester Cityju i Unitedu, Bayernu, PSG-u ili Juventusu samo iz razloga što se radi o “najboljim svjetskim klubovima”. Vrhunski igrači veoma bi lako zamijenili te klubove Atleticom, Villarrealom, Deportivom, Evertonom, Southamptonom, West Hamom, Leverkusenom, Schalkeom i Atalantom kad bi ovi potonji nekoliko godina za redom imali višestruko veće platne liste. Lijepo je imati bogatu povijest i naravno da je nekim klubovima iz tog razloga lakše privući vrhunske igrače, ali ti isti igrači na kraju ipak igraju zbog novca koji im sjeda na račune, a ne zbog ugleda koji su klubovi stekli u prošlosti. Naravno da se tako nešto gotovo sigurno neće dogoditi zbog puno faktora koji “velikim” klubovima osiguravaju da se uvijek nalaze na vrhu financijske piramide, ali kad bi došlo do takvog razvoja situacije, zašto bi za 5 godina jednom Brazilcu ili Argentincu Real bio primamljiviji od gradskog rivala Atletica?

Prije 10 godina i Manchester City je slovio kao osrednji engleski prvoligaš i teško da je netko mogao zamisliti da će isti uskoro biti u lovu na najveće svjetske zvijezde. Često možemo čuti kako se radi o “umjetnom” klub što baš i nema pretjerane logikeo bzirom da nogometni klubovi ionako ne nastaju na “prirodan” način nego ih netko treba osnovati. Uostalom, koji su klubovi uopće dovoljno veliki i imaju dovoljno bogatu povijest da “smiju” trošiti ogromne iznose na transfere bez da ih se smatra “umjetnima”? Danas više gotovo nitko ne govori da je Chelsea “umjetan” klub, a u trenutku kad je Abramovič kupio klub iz Londona, velik je dio javnosti bio veoma negativno nastrojen prema “Chelskiju”. Smatralo se da je “nepošteno” na takav način “preskočiti” stepenice, potrošiti gomilu novca i uključiti se u borbu za vrh europskog nogometa. Čovjek mora pomisliti kako u ostalim vrhunskim klubovima, onima koji nisu “umjetni”, igraju isključivo igrači iz vlastitog podmlatka i to za neki simboličan džeparac. Nedugo nakon toga došlo je do ulaska velikog kapitala u Manchester City, a zatim se “dogodio” PSG i ruski kubovi te na kraju i Kinezi. Protekom određenog broja godina Chelsea je već postao “normalan” i gotovo nitko na njih ne gleda kao na “umjetni” klub nego su sad upravo oni jedan od onih “vrhunskih europskih klubova” za koje bi igrači trebali igrati umjesto da odlaze u “umjetne” klubove. Zanimljiv razvoj događaja, zar ne?

Znači li to da ćemo za 10-15 godina smatrati normalnim da ponajbolji svjetski igrači odlaze na daleki istok te ćemo umjesto europske Lige prvaka preferirati prijenose one azijske? Vrlo vjerojatno ne. Cijeli sustav na kojem počiva europski nogomet ipak je prejak da bi dozvolio da se tako nešto dogodi. Poanta ovog teksta ionako nije predviđanje kako će svjetska nogometna karta izgledati u budućnosti nego samo isticanje puke činjenice da se mi Europljani ponekad smatramo “bogomdanima” i previše s visoka gledamo na stanovnike ostalih kontinenata. Naravno da europski nogomet ima povijest koja je bez premca i realno je za očekivati da će se na tom mjestu i zadržati. Međutim, ne smijemo zbog toga na takav način osuđivati svakog igrača koji izabere Kinu umjesto Europe. Nije li to njihovo pravo? Naravno da je, isto kao što je pravo kineskih klubova ulagati takva enormna sredstva ako je to u njihovoj mogućnosti.

Je li onda ovaj tekst poziv na hladno, racionalno gledanje nogometa kao bilo kojeg drugog posla gdje su emocije samo višak? Naravno da ne. Nogomet je bio, i uvijek će biti, puno više od toga. Iako se ponekad čini da je u modernom nogometu onaj mali navijač koji iz godine u godinu dolazi na tribinu i navija baš za svoj lokalni klub bez obzira na mjesto na tablici i igrače koji igraju na terenu, sasvim nebitan faktor, to nikako nije točno. Usprkos novcu koji je bez sumnje pogonsko gorivo cijelog tog sustava, sve bi se to veoma brzo urušilo bez brojnih navijača koji su, dijelom indirektno, razlog zašto se tako velika količina novca vrti u nogometu.

Klubovi imaju bolja i lošija razdoblja. Nekad se osvajaju naslovi, a nekad se tuguje zbog ispadanja iz lige. Kad je klub na vrhu, odmah privlači atraktivnije igrače i sponzore, a kad se uruši financijska konstrukcija, onda i jedni i drugi uglavnom odlaze. Međutim, prave navijače to ne bi trebalo omesti u navijanju za svoj klub. Za klub se ne navija zbog pobjeda i naslova nego zato što je to tvoj klub.

Branko Komorski


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter