Trener Hajduka Igor Tudor jučer je napunio 36 godina. Slavio vjerojatno nije jer takav dan ne priliči slaviti. Hajduk je nakon katastrofalne predstave u Rijeci i kratkotrajnog bljeska protiv Splita pao u Sigetu, u svim segmentima nadvladan od posljednje momčadi na prvoligaškoj tablici.
U momčad su se već otprije vratili Kalinić i Caktaš, Milić se ozbiljno nameće kao rješenje na lijevoj strani, a priliku je dobio i mladi Tomičić. Torcida je tek počela pjevati “Na Poljudu” (duhovito), a Mrčela je već načeo gostujuću mrežu. Bijeli su umjesto pozitivne panike i napada nastavili s nepovezanošću igre, napucavanjima i netočnim zadnjim dodavanjima. Nakon Milovićeva igranja rukom u vlastitom šesnaestercu, Zebec prvo svira jedanaesterac, pa se nakon konzultacija s pomoćnim sucem Marićem (!) predomišlja. Sad mi opet treba glas Drage Ćosića: “Pa ljudi moji…” Od svega samo sudačko podbacivanje, u svakom smislu riječi. Međutim, Dragovoljac ne odustaje od ubojitih kontranapada, pa Doležal povećava na 2:0. U drugom poluvremenu spomena vrijedan otprilike desetominutni pritisak Hajduka, no realizacija nikakva. Tomić u 69. zabija za 3:0, pet minuta prije kraja Jozinović pogađa Špehara za počasni gol (autogol, jada li), a netom po ulasku u igru Rašić pored Maloče postavlja konačnih 4:1.
Dojam? Dragovoljac puno agilniji i precizniji no što to sugerira stanje na ljestvici. A Hajduk je sada dao povoda govorkanjima kritičara koji su ga na početku sezone svrstavali negdje između Lokomotive i Splita. Dinamo se odvoji na više od 3 boda, euforija nestane. Što se dogodilo? Još jedna sezona je izgubljena (nemojmo se vječno zavaravati pričama o gradnji momčadi, jer za vrijeme Hajdukova trofejskoga posta mogla se izgraditi Kula babilonska), prvak se već zna, a rješenje problema ne nazire se.
Financije. Istina, dužni smo preko grla, a dobra stara Nadanova: “Tko, mi? Mi nismo ništa znali! Oni drugi su krivi!” neće nas daleko odvesti. U redu, dajmo šansu novoj upravi. Radi se, sponzora ima, no svježi kapital za kupovinu pojačanja dalek je koliko i prvo mjesto. Dobro se prodaje Hajdukov sirko, japanke i naočale. Super, bravo mi. Koliko sirnih namaza treba prodati plaću nekoga tko za 5-8 tisuća eura mjesec dana statira na terenu ili štedi bolne tetive?
Zalaganje. To je ono kad trener kaže: “Nemam što zamjeriti…” Neće nitko ništa zamjeriti kad dresovi s terena ne odu snježnobijeli. Nije sramota izgubiti – sramota je ne boriti se.
Trener. Mlad, učen u izvrsnoj sredini, perspektivan, neobično vezan za Hajduk. Nedavno je pri potpisivanju ugovora zaplakao zbog dodijeljene časti i pobrao simpatije publike. Stalo mu je, to je neosporno. Moje je skromno mišljenje da, zbog napetka kakav mu svi priželjkujemo, treba vješto izbjegavati ove tri stvari: bolje sudačke nego igračke analize, iskazivanje nezadovoljstva igračkim kadrom i rezultatsku neambicioznost. Sucima se ima tko baviti, za to nema straha. Kadar je takav kakav je pa se treba držati jedne verzije: ili su “naši tići” ili su kašeta brokava, oscilacije u imenovanju ne čine nikomu dobro. Kavi god da jesu, neće im u skorije vrijeme s neba pasti mesijanski napadač. Treba raditi s ponuđenim i iz toga izvući maksimum. Rezultat: nešto se mora osvojiti! Nema tu “ako, kad, oni”. Mora se!
Tudoru želim mnogo strpljenja, htijenja, dišpeta i sreće. Nije ni prvi ni zadnji obožavatelj Hajduka koji gasi svjećicu na torti s mišlju “dogodine”. Čeka ga težak posao, dajmo mu vremena i povjerenja. A po igračima oštro, jer neumoljiva statistika nije na njihovoj strani, podbacili su, ovakvo što ne smije se ponoviti.
Citius, altius, fortius! Samo hrabro, samo hajdučki!
