“Nesavladiv golman i nesavladiv u privatnom životu. Nedostaje nam takvih danas”. To mi je u komentaru na objavu Bearine smrti napisao jedan stari navijač Dinama. Vladimir Beara bio je jedan od onih koji je Hajduk činio velikim klubom, čija je slava i znanje bilo priznato i daleko dalje od Hajdukovog puka, kojeg su i protivnici priznavali kao mačku na vratima od koje se napadači tresu. Čak je i veliki Lav Jašin kazao kako je za njega Beara najbolji. Onaj Lav Jašin čije ime danas nosi nagrada za najboljeg svjetskog golmana.
Pokazao je i naš Beara drčnost, otišao je u uvijek mrsku Zvezdu kad je sabotiran iz Hajduka. Takva situacija je dokaz kako je Hajduk čak i u zvjezdana vremena znao imati kretene u klupskim upravama, te kako je ljudska glupost ipak beskrajna. Na kraju je Hajdukov puk Beari spremno prešao preko odlaska u suparnika, a oni koji su sudjelovali u njegovom izgonu su sada bezlični likovi u ropotarnici povijesti. Pravda je možda spora, ali dođe, kadmdash;tad.
Skromnost je također bila jedna od vrlina, uvijek je govorio kako je generacija 70mdash;tih bolja od one iz 50mdash;tih. One u kojoj je branio ponajbolji golman svijeta i igrao ponajbolji igrač tog vremena. Kao pomoćni trener je ugradio dio sebe i u tu generaciju, koja nažalost do danas nije dala toliku ljudsku veličinu kakav je bio Beara.
Hajduk danas igrački nije u zvjezdanim vremenima, bori se protiv financijskog jaza nastalog zbog one spominjane ljudske gluposti, bori se s demonima prošlosti i s demonima u sadašnjosti. Ali baš je to sjećanje na Bearu nešto što dodatno može uliti spremnost za borbu, nešto što će goniti naprijed. Svakoga dana sve smo bliže onom što smo imali davno. Volim vjerovati u simboliku, možda se zbilja posljednji od one velike generacije morao preseliti u drugi svijet da krene jedna katarza i da se stvori nešto veliko. Beara je umro na početku sezone u kojoj svoju igračku veličinu kreće graditi jedan biser kakvog se dugo nije imalo. Drugi biser čeka pred vratima, još je dijete, a već svi znamo da imamo velikog igrača. Kao i u pedesetima, građenje može početi odozdo, od onog što ionako već imaš. Jedna epoha je gotova, sahranit ćemo u srijedu posljednjeg, vrijeme je za nove pobjede.
Počivaj u miru, šjor Vlado. Pozdravi nam Bajdu, Franu i barba Luku, reci da se borimo i dalje i da nećemo štufati. Pozdravi i šjor Ivana, reci mu da ćemo ga pamtiti zauvijek. Znamo da pazite od gore na nas, veliki nam je to zalog. I potrudit ćemo se da nađemo još onih nesavladivih u životu. Mi se isto, šjor Vlado, budimo i liježemo s Hajdukom, i mi isto nećemo dati da mu se što loše dogodi. Dušmanima i demonima usprkos.
