Nakon ne baš lijepih oproštaja Eduarda da Silve i Ognjena Vukojevića, hrvatsku nogometnu reprezentaciju potresao je još jedan iznenadni odlazak. Umjesto slavlja i opuštanja nakon teške, ali zaslužene pobjede u Bugarskoj glavobolje izborniku zadao je Nikica Jelavić. Do jučer stožerni igrač reprezentacije, a danas neželjeno dijete koje još uvijek nitko nije nazvao i upitao za njegovu stranu priče ili je on sam ne želi podijeliti s nogometnom javnosti?Nakon novog iskaza nezadovoljstva i naprasnog prekida reprezentativne karijere još jednog igrača, postavlja se pitanje što se zapravo događa i zbog čega oni koji odlaze nemaju lijepe riječi za izbornika Kovača, a ne tako davno dijelili su i svlačionicu s njim, i još važnije jesu li ti momci zaslužili otići na tako ružan način nakon svega što su dali hrvatskom nogometu?
Jelavić je u sezonu krenuo dobro. Zabio je već četiri pogotka u Premiershipu i time dao do znanja da se nalazi u vrlo dobroj formi. Od hrvatskih napadača koji igraju u ligama vrijednim spomena jedini koji je ove sezone uz bok Jelaviću je Mario Mandžukić koji ove sezone zabija za madridski Atletico. Ne umanjujući kvalitetu i životnu formu Andreja Kramarića koji neosporno ima svoje mjesto u reprezentaciji, možda čak i u prvih jedanaest, problem Nikice Jelavića, a čini mi se i cijele reprezentacije jest Niko Kovač. Koliko god zatvarali oči, nekakav problem postoji. Radi li se tu o sujeti, neznanju, nedostatku komunikacije ili o nečem drugom teško je reći. Ali kako objasniti da se jednog dvadesetdevetogodišnjaka tretira kao nekog neodgovornog balavca na kojem trener trenira strogoću i pokazuje njegovim suigračima autoritet. Nije li bezobrazno momka koji je zabijao na prvenstvu Europe i koji je odigrao trideset šest utakmica za reprezentaciju pustiti da se zagrijava sedamdeset minuta i potom ga ne uvesti u igru, a pritom ne napraviti sve dopuštene zamjene? Priznat ćete da je nešto u cijeloj situaciji čudno. Možda je Kovač htio izazvati upravo ovu reakciju Jelavića i na taj ga način, bez svojih djela vidljivih oku javnosti, odstraniti izreprezentativnog kadra. Ako je to i želio, pravo je pitanje zašto je tomu tako i je li to pravi način. Hoćemo li i dalje doživljavati ispade kao što je bio ovaj Jelavićev? Hoće li i tada mediji i javnost ostati nijemi na priču nezadovoljnika?Što će se dogoditi ako se na ovaj korak odluče Mandžukić, Modrić ili Rakitić? Pitanje na koje trebamo saznati odgovor jest zašto se ovo događa i kako tome stati na kraj. U Francuskoj je razlog neigranja Nasrija svima dobro poznat, kao i recimo Lahma za Njemačku. Ali jesmo li mi dovoljno kvalitetni i talentirani da se možemo odreći usluga trojice internacionalaca uz onu staru poznatu “tko ne želi, ne mora”, a da pritom nitko ne zna pravi razlog odlaska navedenih iz nacionalne vrste? Problem je, čini se, puno dublji i mogao bi za reprezentaciju i hrvatski nogomet imati nesagledive posljedice.
‘Mister one touch’ svoju klupsku karijeru nastavlja u Hull Cityju. Nažalost, reprezentacija ostaje lišena usluga ovog sjajnog igrača koji je pred sobom sigurno imao barem dva kvalifikacijska ciklusa. Bilo kako bilo, na nama je da Nikici i reprezentaciji poželimo sreću u budućnosti. Budućnosti koju oni više neće stvarati zajedno.
